Konačno je stigao i 12. travanj, dan prve kemoterapije. Iako su me prijateljice koje su prošle isto ono što me čeka ‘opremile’ svim mogućim informacijama, bojala sam se. Što bojala! Umirala sam od straha.
Imala sam spremna i pitanja za doktore u dnevnoj bolnici. To sam često koristila i preporučujem svima. Znalo mi se dogoditi da kod kuće znam što želim pitati, a kada dođem liječniku zaboravim, ili me brzo otprave i opet ostanem bez odgovora. Zato, sva pitanja na papir i slobodno pitajte! To je vaše pravo. Nema glupih pitanja. Osim toga, u pitanju su vaše zdravlje i vaš život.
Na terapiju me dovezao suprug, čekao je sve vrijeme dok nisam završila s prvom „crvenom“. Mučila sam se razmišljajući kako ću reagirati na terapiju, hoću li odmah početi povraćati, kako će mi biti poslije, hoće li mi sve objasniti, koga da pitam išta. Osoblje je bilo divno, objašnjavali su mi svaki korak, umirili, opisali što mogu osjetiti prilikom davanja terapije, a što nakon. Osjećala sam se ugodno u toj zelenoj zgradi na trećem katu u dnevnoj onkološkoj bolnici. Koliko god je to bilo moguće s obzirom na okolnosti.
Samu kemoterapiju prilično sam dobro podnijela, da kucam o drvo. I onu „crvenu“ i taxole. Osim druge „crvene“. Ali, za to sam si sama kriva. Nisam htjela da mi povećaju dozu premedikacije, iako su mi nudili. Nakon prve kemoterapije mi je bilo jako dobro, nisam imala nikakvih posebnih nuspojava. Računala sam da će tako biti i nakon druge. Ali nije. Mučnina me držala dobrih deset dana. I u jednom sam trenutku, sva očajna, suprugu rekla kako razumijem ljude koji odustaju od kemoterapije. Bilo mi je mučno u čitavom tijelu, a nisam to mogla izbaciti iz sebe. Razmišljala sam kako ništa nema smisla i da se bez razloga mučim. Naravno da sam idući puta tražila jaču premedikaciju. Zato savjetujem svima kojima će to trebati: Ako vam liječnik nudi jače premedikacije ili lijekove protiv bilo kakvih bolova, uzmite ih. Niste u situaciji da se igrate heroja. Osim toga, imate si pravo olakšati ionako tešku situaciju i čemu se dodatno mučiti.
“Mlađa kći dugo je bila ljuta na bolest. Ali nikada nije propustila dan a da me ne pogladi po ćelavoj glavi i kaže kako sam joj lijepa.“
Kosa mi je ozbiljnije počela padati osamnaesti dan nakon prve „crvene“ kemoterapije. Svoju sam dugu kosu već ranije skratila na dužinu do ramena, da me previše ne šokira promjena, a nije ni ugodno nalaziti duge vlasi posvuda u stanu. Nije mi to bio veliki problem. Kad mi je toga dana u ruci ostao prvi, ozbiljni pramen kose, otišla sam frizeru i zamolila ga da me obrije na nulu. Nisam plakala. Novi imidž mi se čak i sviđao. Dani su bili sve topliji i uživala sam u potrazi za laganim maramama u obliku šala koje bih na razne načine vezala oko glave. Periku sam nabavila više na suprugov nagovor. Često mi je znao spominjati kosu i brinuo se da će mi to predstavljati najveći problem. Nosila sam je „čak“ dva puta i zauvijek spremila u ormar. Jednostavno nisam tip od perika. I nisu mi smetali povremeni pogledi suosjećanja ili straha prolaznika. Dapače, pogled bih im uvijek uzvratila, izravni. Na svaku bih terapiju odlazila našminkana, sređena, s osmijehom od uha do uha. U torbi jedna ili dvije knjige koje sam tada tamanila kao sladoled u svoje najbolje vrijeme. Teško mi je to objasniti nekome tko to nije prošao, ali ova vam bolest da neku dodatnu snagu, moguće čak i inat koji vas tjera da s osmijehom i crvenim ružem na usnama odradite i ovu terapiju i onu sljedeću…
Zadnju kemoterapiju odradila sam 28. rujna. Ušla sam ujutro u dnevnu bolnicu i izašla iz nje nakon pet sati s jednakim osmijehom na licu. Ogroman mi je kamen pao sa srca. Nisam mogla vjerovati da sam posljednjih šest mjeseci dolazila na ovo mjesto, vadila krv, čekala nalaze sa strepnjom hoće li leukociti biti dobri ili neće. Šest mjeseci iste procedure i čekanja svojeg „koktela“. Kosa mi je počela slabašno rasti i već sam skidala s interneta svakojake otkačene superkratke frizure koje ću isprobati. A o bojama da i ne pričam. Eto, tipično žensko.
Sandra Zubčić / Foto privatna arhiva
Zadnju propisanu terapiju, zračenje, završila sam 14. prosinca 2016. Ništa do sada vjerojatno nisam toliko željno čekala koliko doći kući, napuniti kadu mirišljavom kupkom, leći u toplu vodu i oribati te dosadne, flomasterom iscrtane oznake na tijelu, koje sam morala čuvati posljednja dva mjeseca. I zbog kojih sam morala improvizirati dok bih se tuširala.
Sa zadnjim zračenjem i službeno je završilo moje liječenje. Čekaju me ponovni ginekološki ultrazvuci (predostrožnosti radi), ponovni ultrazvuk dojki, vađenje markera, MR dojki, kontrole kod onkologinje i kirurga. U svakom slučaju, kalendar mi je ispunjen i sigurno mi neće biti dosadno. Ali znam da će sve biti u redu. Na svoje sam traženje obavila i scintigrafiju skeleta zbog učestalih bolova u kostima, naročito u području zdjelice. Taxol hoće ostaviti traga na kostima, tumor također. Srećom, nalaz je bio uredan, a bolovi su se prorijedili.
Kako je kroz sve ovo prolazila moja obitelj? Vjerujem vrlo teško. Pogotovo prvih dana dok se svatko od nas pokušavao na svoj način nositi s mojom bolešću i liječenjem, pokušavao se sabrati i nositi sa životom koji se preko noći okrenuo naglavačke. Mlađa kći dugo je bila ljuta na bolest. Ali nikada nije propustila dan a da me ne pogladi po ćelavoj glavi i kaže kako sam joj lijepa.
Bilo je dana kad sam teško mogla podnositi ljude oko sebe. Sigurno sam koji put bila gruba i otresita. Ali jednostavno nisam uvijek mogla podnositi uobičajene savjete o prehrani, ponašanju, odnosu prema bolesti i liječenju, raznorazna iskustva, tapšanje po ramenu uz famoznu „bitno je da ostaneš pozitivna“ rečenicu. Znam da možda zvuči sebično, ali to me znalo izluđivati. Često sam si govorila: Sandra, nemoj tako, to su dobronamjerni ljudi koji ti samo žele dobro, brinu se, ne znaju kako ti pristupiti, što reći i trebaju li išta reći. Ali vjerujte, oprostite na izrazu, prokleto je teško „ostati pozitivan“. Razmišljajući o svemu danas, s odmakom od mjesec i pol dana od zadnje terapije, mogu reći da je za sve potrebna izuzetno jaka volja i želja za životom. I podrška najuže obitelji, jer oni su prvi „na udaru“. A potrebna je i mala doza sreće.
Trenutno sam na godišnjem odmoru, juhu . Bolovanje je završilo. Uskoro počinjem raditi. Život mi se pomalo vraća u neku novu normalu. Upoznala sam mnoge divne, hrabre žene, žene lavice. S mnogima se čujem, dopisujem. Da samo znate kakvih sve priča ima! Pozitivnih i afirmativnih. Sad vjerujem da ništa nije nemoguće i da čovjek zaista svašta može podnijeti i preživjeti.
Voljela bih s vremenom opet krenuti s izradom nakita, budući da sam taj hobi zanemarila nakon što sam se razboljela. Voljela bih i pronaći način kako afirmativno iskoristiti svoje iskustvo, pomagati drugim ženama koje će se, nažalost, naći u sličnoj situaciji. Volim vjerovati da ništa nije bilo uzalud i da nam ono što smo prošle samo može otvoriti oči, izoštriti osjetila. Kada ti se jedan svijet sruši, otvori ti se jedan sasvim novi. Uvjerila sam se u to!
Tijekom čitave terapije imala sam svoju malu, privatnu terapiju za psihu i tijelo. Svoje utočište. Ples. Točnije ples na šipci. U ovih godinu dana liječenja ples mi je dao dodatnu snagu. Dan prije odlaska u bolnicu, smirio me. Kada mi je u ruci ostao prvi, ozbiljni pramen kose, nisam plakala. Obrijala sam se na nulu, a navečer otplesala, onako sebi za gušt, i pozdravila sebe – ćelavicu – u ogledalu. Tijekom čitave kemoterapije, čim bi mučnine popustile, šipka je bila moja. Svaki element koji sam opet mogla izvesti za mene je značio jednu malu pobjedu. Sigurna sam da je i on bio „krivac“ za moj široki osmijeh na licu dok bih ulazila u sobu za aplikaciju.
Osjećam se odlično, zdravo, snažno. Vesele me male stvari u životu. Gotovo sam naučila ignorirati sve što mi ne paše. Filtriram ljude i događaje. Nešto što bi me prije izbacivalo iz takta sada je samo prolazna smetnja. Mahnem rukom i idem dalje. Vratila sam se i aktivnom, sportskom životu, što me naročito veseli i čini ponosnom. Radionice terapijskog plesa na šipci, temeljenje na S-faktoru, onom nježnom, opuštajućem za žene oboljele i liječene od raka nešto je što vidim kao svoj mogući angažman u skorijoj budućnosti.
Ipak, realna sam osoba i svjesna činjenice da sam se liječila od zloćudne bolesti. Bolesti za koju ne znam hoće li se i kada vratiti. Ako da, u kojem obliku. No, odabrala sam da ću biti zdrava i sretna. Odabrala sam živjeti punim plućima. A ograničenja koja su bolest i liječenje stavljali pred mene odlučila sam prihvatiti kao poticaj, a ne kao hendikep.
