Zovem se Danijela Duspara, rođena sam 27. rujna 1981. godine i već više od desetljeća živim život koji nisam birala, život s rijetkim, teškim i upornim tumorom paragangliomom.

Sve je počelo 2012. godine. Dijagnoza me zatekla nespremnu – tko u tridesetima očekuje da će mu liječnici izgovoriti ime bolesti koje ni oni ne znaju lako objasniti?

Bila sam majka, supruga, žena u najboljim godinama. Prva operacija došla je 2012., zatim druga. A ono najgore tek je slijedilo.

Godina 2017. zauvijek mi je promijenila život. Tumor je postao zloćudan. agresivan, i proširio se – metastaze po cijeloj kralježnici. Bolovi su postali svakodnevica, terapije sve teže. Slijedilo je 12 kemoterapija i osam zračenja. Godine 2018. bolest se privremeno smirila Laknulo mi je. Mislila sam da je to kraj najgoreg poglavlja mog života.

 

Moj muž, moja djeca, fizioterapeutkinja, postali su moji anđeli.

Vježbali smo, plakali, slavili svaki pokret.

Danas – mogu hodati, uz pomoć, ali hodam.

To nije čudo iz bajke. To je čudo iz stvarnog života.

 

Foto: Danijela Duspara privatna arhiva 

 

Ali 2022. godine, snimka magnetske rezonance ponovno je pokazala ono čega sam se bojala – bolest se vratila.

Opet kemoterapije, njih šest, i 13 zračenja.

Ovaj put – posljedice su bile najgore do sada.

Moje tijelo je reklo: dosta. Postala sam nepokretna.

To su bili dani tame. Dani u kojima bi se netko izgubio.

Ja nisam. I ne zato što sam hrabra, već zato što nisam bila sama.

Moj muž, moja djeca, fizioterapeutkinja, postali su moji anđeli.

Korak po korak, milimetar po milimetar, počela sam ponovno micati noge.

Vježbali smo, plakali, slavili svaki pokret.

Prvo krevet, pa kolica, pa štake. Danas – mogu hodati, uz pomoć, ali hodam.

To nije čudo iz bajke. To je čudo iz stvarnog života. Čudo koje se zove upornost, ljubav i vjera.

Moja borba još traje. Bolest ne spava. Ali ja više nisam ona ista Danijela iz 2012. godine.

Danas sam glas svih onih koji žive s rijetkim dijagnozama. Želim da znate – niste sami.

Ako ova moja priča pomogne barem jednoj osobi da ne odustane, da ode na pregled, da potraži drugo mišljenje – vrijedilo je.

Jer i u najmračnijim danima – postoje svjetla.

Nekad hodamo pomoću štaka. Ali idemo naprijed.