Bio je početak 2023. godine. Čekao me još jedan sistematski, ništa posebno… Uvijek je sve bilo u redu, bit će i ovaj put, uopće nisam sumnjala da bi bilo što moglo iskakati iz okvira “normalnog”.
I onda mi na ultrazvuku dojki draga liječnica kaže da imam nekoliko čudnih tvorbi koje bi trebalo dalje istražiti. Moram na Core biopsiju i MR dojki. Ok, ma nije sigurno ništa strašno, ali bolje je biti oprezan. MR je bio zadovoljavajući. Pisalo je “ponoviti za šest mjeseci“. Srećom, odlučila sam otići i na Core biopsiju. Dobro da jesam. Nalaz je pokazao da imam invazivni karcinom obje dojke.
Što sad? Jedina je opcija predati se u ruke liječnika, jer drugo ni ne znam. Samo sam htjela preživjeti. Doma me čeka dvoje male dječice koja me trebaju i doslovno bih napravila sve samo da preživim i budem tu za njih.
Imali su tada tek 7 i 10 godina, a ja ni 40.
Kao i svi, pitala sam se je li moguće da sam baš ja dobila dijagnozu, je li netko pogriješio?
Ma mora da je, ružne stvari se ne događaju nama. Previše se toga lošeg već dogodilo. Karcinom nam je odnio i baku i djedu, ne može sad opet. Moja djeca trebaju mamu!
Za mene je na tom putu bila najvažnija vjera: u liječnike i u dragog Boga, nije mi preostalo ništa drugo nego vjerovati.
Upoznala sam puno žena, čak i mlađih od mene. Sve smo u istom “sosu”, sve želimo preživjeti i živjeti.
Moja borba još traje, ali ne dam se, ne posustajem. Znam da nema garancije i izvjesnog rezultata.
Ali ja ga vidim, cilj je preda mnom.
Želim vidjeti moju djecu kako samostalno kreću u život. Svatko od nas ima svoju viziju. Moja vizija je vjenčanje moje djece u crkvi, i ja na njemu.
Svaki se dan budim sretna. Sretna jer sam još uvijek tu. Idem dan po dan i to je jedini recept. Nitko mi ne može jamčiti što će biti sutra. Sutra treba doživjeti. A ja znam da hoću!
Želim vidjeti moju djecu kako samostalno kreću u život. Svatko od nas ima svoju viziju. Moja vizija je vjenčanje moje djece u crkvi, i ja na njemu.
