Bio je dan kao i svaki drugi. Vraćam se s posla i idem u KBC Rijeka podići nalaz nakon biopsije. Kolega s kojim putujem me pozdravlja i zaželi mi sreću. Ja ga ne doživljavam, ne čujem, mislim o ručku, djetetu. Jer što? Taj iscjedak iz bradavice, sigurno je cistica, nemam ja to u obitelji. Ne razmišljajući uopće o tome sjedim ispred vrata u čekaonici.

Iduća scena: ,, Žao nam je, maligno je, imate karcinom dojke“, kažu mi.

Svijet staje. Sestra koja tipka po tastaturi zastaje, gleda me. Ne sažalno već znatiželjno. Ne zamjeram joj. To je najtužniji, ali i najzanimljiviji dio dana: saopćavanje dijagnoze. Reakcije ljudi. Ljudi reagiraju svakako. Netko plače, netko ne priznaje, netko negira. Tužno je, ali izaziva znatiželju.

Ja sam samo izustila: ,, Kako? Nemam ja to u familiji!” Mi umiremo od cuge ili herca izletjelo je iz mene. Koji …..? Imam 43 godine.

Što sad. Hvatam za kvaku. Osjećam se kao Filip Latinović i znam, jednostavno znam, da više nikada ništa neće biti isto. Prvi takav trenutak doživjela sam kad mi je s mojih 35, na pola trudnoće, umrla mama. Ovo je bio drugi takav trenutak.

Zovem muža: ,, Špiro, imam rak!”

On, potpuno osupnut i iznenađen odgovara: ,,A joooj… a ja imam nogomet u 7!”

Danas se tome smijemo jer mozak traži neku banalnost. Kao kolegica koja je nakon što je imala prometnu nesreću i završila u provaliji, shvativši da je živa, prvo počela skupljati pripreme za nastavu. Žena gmiže van iz razbijenog auta i skuplja pripreme. Tako i taj nogomet. Naravno da nije otišao na njega. Danas znamo da se to zove šok.

Sjedam u kafić, naručujem pelin i palim cigaretu. Nekako znam da mi je to zadnja cigareta. Ne zato što mislim da ću stvarno ubrzo umrijeti, nego jednostavno osjećam da je zadnja. Zadnji pelin.  Ali kako, kako, kako? Mi Derenčinovići ne obolijevamo od toga, struji mi mozgom.

Onda kreće. Operacija za tri tjedna. Tri tjedna pakla. Sama u sobi. Misli lete, um luduje. Borba, trvenja, a iz svoje kože ne možeš van. Mozak je čudo. Slatko mi se gadi. Pa obično ulje. Pa bijelo brašno. U svemu vidim mrtvačku glavu. Ne jedem ništa od straha.

Pa sad treba reći na poslu. Pa naručiti periku. Jbt. led. Nosit ću periku. Kako djevojčici od devet godina objasniti da mama ima rak. Sjetim se Joba i njegove priče. Predstavila sam joj to kao da mama ima ‘skoro rak’.

Rekla sam joj da je dobro da sam došla na vrijeme i da će biti neke mjere za svaki slučaj. Mala je s vremenom povezala, ali već je bio vani i sve je bilo u redu.

Strah prolazi kroz mene. Tražim pomoć Udruge Nada – Rijeka u koju ulijećem i tamo me jedna članica trese i govori mi: ,, Ana, gledaj nas, tu smo sve i sve smo žive!”

Ja cvilim: ,,A di su one kojih nema?”

 

Kako djevojčici od devet godina objasniti da mama ima rak. Sjetim se Joba i njegove priče. Predstavila sam joj to kao da mama ima ‘skoro rak’.

 

 

Ali ipak, tada počinjem shvaćati da ću možda i ja preživjeti. Da možda ipak neću tako brzo umrijeti. Odlazim njihovoj psihologici i ovim putem joj se od srca zahvaljujem. I ona je prošla istu stvar. U svemu tome moja najbolja prijateljica Azra, kojoj do kraja života neću moći dovoljno zahvaliti, frizerka po struci, priprema me kako će to izgledati. Kemo, prvo brijanje glave, prva kosica poslije.

Noć prije operacije, ležim u sobi i suze mi cure.

Pitam se: ,,Mama, di si, di si sada kad te najviše trebam?”

Nekada davno, u sretnim vremenima, pričajući o životu, smrti, potencijalnom zagrobnom životu, dogovorile smo se da jednoga dana, kada mama umre, a ako postoji išta poslije, ona nekako učini da kućni telefon zazvoni u 7. Starci su me, naime, dok sam studirala i živjela u našem stanu u Rijeci, uvijek zvali u 7 iz naše kuće u Gorskom kotaru. Mama se tada nasmijala i rekla može.

Telefon nikada poslije nije zazvonio. Dok tako razmišljam i plačem, pogled mi padne na tabele zakačene na bolničke krevete pacijentica preko puta mene. Zaprimljene su isti dan kad i ja. Dvije žene: Gordana i Branka. I shvatim: Ja sam u sobi s Gordanom i Brankom! Gordana i Branko zvali su se moji roditelji.

Koje su šanse da se to dogodi? To nisu rijetka imena, ali nisu ni česta kao što su Ivan, Ana, Marija… Isti dan smo primljene, isti dan operirane… Kažete slučajnost? Hm… Negdje sam pročitala da se slučajnošću zove situacija kada Bog/Svemir/viša sila želi ostati anonimna… Ostavljam Vama na volju.

Stiže PHD. Her 2 negativan, ki -67 22%, luminalni B, visoko hormonski ovisan (estrogen 100 % , progesteron 95 %). Sentinel pozitivan, ali bez proboja čahure, no limfovaskularna invazija je prisutna, karcinom je otišao u krvne žile. Slijedi poštedna operacija, gradus G1, sise napravljene par excellance, bila su tri tumora od 1.5 cm, dva invazivna i jedan in situ. Stadij 2A. Posljednja linija ranog otkrivanja raka dojke. Sve u svemu nije najblaže, ali nije ni najgore. Nema metastaza. Ipak moram na kemoterapiju.

Očekujem riganje, mučnine, rastavljanje od života i bolova. A ono: prošla sam kao da idem na kavu. U jednom trenutku bilo mi je čak i lijepo. Ekipa u onkološkoj dnevnoj bolnici je divna: Robi i one djevojke… Hvalila ih je čak i Vedrana Rudan i bili su Nedeljom u 2 kod Stankovića. Onda možete misliti koji su to veliki ljudi koji tamo rade. Doduše, dobila sam tzv. bijele kemoterapije, šest ciklusa Docetaxela. Never mind. Šest terapija, svaka tri tjedna.

Azra me je pripremila. Čak je napisala popis žena, svojih klijentica, koje su to prošle i čije je glave obrijala. I sve su danas dobro, i žive.

Nakon druge terapije kosa mi otpada i brijemo glavu. Hm, to je samo kosa! Nije. To je samo kosa, ali to je i dio ličnosti. Debora, moja mala, pušta suzicu. Sve je u redu. To je samo kosa…

Čekam riganje, ne rigam. Jedem normalno. Od kemoterapije sam malo glupava i sporije shvaćam, ali nije mi ništa. Možda sam sve izmislila. Ne pijem alkohol, ne pušim, koža mi sjaji. Pijem puno vode i nezaslađenog čaja. Hidratiziram se. Počinjem vježbati. Dobivam liniju. Jedem više povrća. Što je ovo? Cancer does me good? Mijenjam se. Iznutra i izvana poput zmije koja pušta svoj svlak. Konačno imam vremena za sebe.

Upoznajem rak. Kupujem ‘more’ literature. Proučavam ga. Čitam Joea Dispenzu: Placebo ste vi, Brucea Liptona: Biologiju vjerovanja, Murpheyja: Moć vaše podsvijesti. Svaki dan pišem zahvale u bilježnicu. Mijenjam perspektivu. Odlučujem: rak će biti najbolja stvar koja mi se dogodila. Rješavam se strahova koji su me mučili: straha od letenja, straha od estetske operacije nosa.

Jedan ogromni strah oslobodio me je svih ostalih strahova. Pregazio ih je kao saveznici Normandiju na Dan D.

Kupujem karte i letimo bratiću u New York. On nas vodi na Floridu, u Walt Disney World. Držim aligatora u ruci. Bratić me je godinama zvao u posjet, ali strah od letenja bio je ogroman. Sada je nestao. Kao gumicom obrisan.

Moja je obitelj presretna. Muž i kćer mi govore da sam bolja supruga i majka. Kolege na poslu da sam druga osoba. Bolja. Ljepša. Možda je istina, a možda… Nije ni bitno. Ja se osjećam bolje.

Po povratku si sređujem nos. Čega li sam se ja cijeli život bojala? Kakvih gluposti? Obične rinoplastike, a toliko patnje u tinejdžerskim danima.

Rak me je oslobodio na načine na koje nisam mogla ni zamisliti. Postajem bolja, ljepša i zadovoljnija.

Dijagnozu sam dobila 2. veljače 2024., a 2. prosinca 2024. sam se vratila na posao.

Jedna  Ana je otišla, a vratila se druga Ana. Ana koja živi bez straha i crnih misli. Ana koja živi ovdje i sada. Ana koja je zahvalna na životu i svakom novom danu. Zdrava i sretna Ana.