Gotovo sam zaboravila otići na ultrazvuk dojke. Bio je 19. rujna 2024. godine. Taj datum nikada neću zaboraviti. Nisam se posebno zamarala jer sam u travnju imala urednu mamografiju.
U prosincu 2017. godine na ultrazvuku se pojavila sjena, učinjena je biopsija i kontrolirala sam se kvartalno.
No, tog 19. rujna 2024. liječnica je doslovno poskočila sa stolice kada je vidjela veliku crnu sjenu.
„Nije dobro“, rekla je.
Uvjeravala sam je da mi se to već dogodilo i da sam često zbog puno žljezdastog i gustog tkiva poslije ultrazvuka ili mamografije radila i magnet. I uvijek je bilo sve u redu.
„Bojim se da ovaj put nije tako“, odgovorila je.
Bila sam uvjerena da ću nadjačati karcinom. Redovito sam se kontrolirala i vjerovala sam da o meni dobro skrbe.
Prošlo je još mjesec i pol do magneta, a onda je uslijedila biopsija. Pozvali su me na prvi pregled kod onkologa. Otišla sam baš dotjerana s osmijehom na licu uvjerena da mogu pobijediti apsolutno sve. Nisam bila spremna čuti ono što mi je liječnica govorila.
Invazivni karcinom već se fino nastanio u mojoj dojci, pa i proširio na čak pet limfnih čvorova.
Konzilij je donio odluku da odmah krećemo s kemoterapijama, a potom slijedi operacija.
Dok sam išla prema autu, noge su mi se tresle, u glavi mi je cijelo vrijeme odzvanjalo kako je netko nešto sigurno pogriješio.
Jedne stvari sam ipak bila svjesna: čeka me, ne borba, već pravi rat za koji je potrebna teška artiljerija, obitelj, prijatelji i povrh svega dragi Bog.
Pozvala sam nekoliko prijatelja i uz glazbu i piće im rekla da imam rak dojke. Svi su bili šokirani. Rekla sam im da se opuste, da ja to mogu i da, na kraju krajeva, vjerujem i uvažavam Božju volju.
Moja operacija je bila teška, ali moje cimerice su bile moje suborkinje, hrabre, dobra srca i s još boljim smislom za humor. Iz tako teške situacije uspjele smo izvući ono najbolje – prijateljstvo.
Kako su krenule kemoterapije, prvo one malo slabije, a kasnije i čuveni „red devil“, tako se i društvo oko mene počelo osipati. Vjerujte mi da su me više pogodile bezdušnost i bezobrazluk ljudi koji su mi bili bliski nego mučne kemoterapije. Sada znam da je sve bilo baš onako kako mora biti. Život ti se u ovakvoj situaciji iščisti od svega što ti ne pripada. Moram li spomenuti da mi je, kada sam mu rekla, tadašnji partner rekao da bi se on na mom mjestu ubio. I vjerujem da bi, ovakva borba nije za kukavice.
Puno je ljudi oko mene koji su pokazali veliko srce, hvala im svima na tome.
Nažalost, ne mogu reći da mi je kemoterapija puno pomogla. Operacija je bila zakazana hitno, ni tri puna tjedna nakon posljednje kemoterapije.
Kad su me primili u bolnicu bila sam ustrašena, ali hrabra i odvažna u odluci da mi uklone obje dojke što se kasnije pokazalo kao prilično radikalna, ali dobra odluka.
Zvučat će čudno, ali odjel na kojem sam ležala, plastična kirurgija u KB Dubrava, definitivno ima najdivnije osoblje koje možete poželjeti, a ja sam imala i tu sreću da sam upoznala krasne žene s kojima sam danas, slobodno mogu reći, prijateljica.
Moja operacija je bila teška, ali moje cimerice su bile moje suborkinje, hrabre, dobra srca i s još boljim smislom za humor. Iz tako teške situacije uspjele smo izvući ono najbolje – prijateljstvo.
PHD nalaz poslije operacije je bio novi šok na koji nisam bila spremna. Pokazalo se da je to zlo u meni još malo zločestije nego što smo mislili.
Dobila sam grudne proteze tzv. ekspandere koji su bili užasno bolni na početku. Bolni su i sada. Mjesec dana sam spavala u bolovima – sjedeći. Uz postoperativne bolove počeli su bolovi u leđima, vratu, pogrbila sam se. Bilo je situacija gdje me otac stavio u auto u četiri sata ujutro i vozio do Zagreba ne bi li mi izvadili nakupljeni serom, kako bi bol postala podnošljivija.
Zračenje se trebalo obaviti što prije. Ne izgleda strašno, ali ono koji su to prošli znaju kakav je to psihički pritisak. Nema spavanja. Opekotine su se vrlo brzo pojavile. Jednjak mi je bio opečen u tolikoj mjeri da nisam mogla jesti. Desetak dana nakon zračenja opekotina je izgledala strašno. Komadi kože su otpadali, žive rane bile su po meni.
Krenula sam na fizikalne terapije jer nakon devet izvađenih limfnih čvorova, teško da ruka može normalno funkcionirati. Do podne bi mi razgibavali ruku kako bih je poslijepodne, za vrijeme zračenja, mogla staviti iza glave.
I da, „kosa će narasti“ i „to je samo kosa“ izbjegavajte govoriti ženama u toj situaciji. Sedam mjeseci sam bila ćelava. Ako bi mi između kemoterapija i naraslo nešto kosice, nakon kemoterapije kosa bi mi otpala već na putu od Zagreba do Virovitice.
Sada se borim s limfedemom, bolovima u zglobovima, pa često hodam s pomoću štapa, ali proći će i to.
Razmišljam o posljednjih godinu dana mog života.
Čeka me još jedna operacija rekonstrukcije.
I znate što, ponosna sam na sebe i na sve ljudi koji su ostali uz mene cijelo ovo vrijeme teške borbe.
Ovo zlo koje me snašlo ipak je u moj život donijelo i puno lijepih stvari. Svjesna sam svoje snage i sada znam da su uz mene ostali samo pravi ljudi.
Ženama koje prolaze kroz ovakvu borbu želim poručiti da odustajanje nije opcija, snaga se vuče iz pete ako treba. Bit će teških trenutaka, ali nakon pada jedino je bitno ustati.
Foto: Marija Rončević, privatni album
