„Umjesto da se veselim kad je sve završilo, ja sam bila potpuno slomljena. Kad su mi postavili dijagnozu, kad sam bila operirana i prolazila kroz liječenje, bila sam jaka i sve sam izdržala. Ali kad je liječenje završilo, osjećala sam se kao riba na suhom. Nitko me više nije pomno pratio. Više nisam dolazila svaka tri tjedna na kemoterapiju pa više nisam u tijelu imala lijekove koji bi uništili i ubili što god da se tamo još možda skrivalo.”

U ovoj izjavi žene koja se liječila od raka dojke prepoznat će se mnoge žene koje su preživjele rak dojke ili neki drugi rak. Naime, često one koje prolaze kroz mukotrpan proces liječenja raka očekuju da će im završetak aktivnog i intenzivnog liječenja donijeti veliku radost i olakšanje. Premda se to zaista i dogodi, nepomućena radost često ne traje zadugo. Umjesto da se opuste i vrate svakodnevnom životu, žene se zateknu opterećene novim neugodnim osjećajem – strahom od povratka bolesti.

To je strah kojega stručnjaci za mentalno zdravlje definiraju kao strepnju, brigu i zabrinutost da bi se bolest mogla vratiti kao novi rak na istom mjestu ili u nekom drugom dijelu tijela ili da bi se postojeće stanje moglo pogoršati. Pitanja koja si mnoge žene postavljaju su: “Što ako se opet pojavi? Je li ova bol, zatezanje ili probadanje rak? Kolike su šanse da se ponovi?” I još mnoga druga.

Opisani strah koji proizlazi iz osjećaja ranjivosti i nezaštićenosti kroz kojega prolaze žene koje se nađu u razdoblju tranzicije iz pacijentice u „survivoricu“ (eng. to survive znači preživjeti) pojavljuje se iz različitih razloga. Neki od njih su sjećanje na traumu bolesti i posttraumatske stresne reakcije povezane s neugodnim tjelesnim aspektima liječenja, prestanak zaštićenosti lijekovima ili medicinskim tretmanima koji su do tada štitili ženu, gubitak čestog i redovitog nadzora liječnika, prestanak potpore poznatog medicinskog osoblja, odgovornost za samostalno nadziranje svoga stanja i bolesti uz česti nedostatak čvrstog i jasnog plana praćenja, a kasnije i prelazak s kontroliranja kod onkologa na liječnika obiteljske medicine. Strah od povratka bolesti pojačava i činjenica da se liječnici nerado služe izrazom „izlječenje“ i najčešće ne govore ženama da su nakon liječenja zdrave.

Budući da ne mogu sa sigurnošću jamčiti da je rak zauvijek nestao liječnici uglavnom govore o odsutnosti vidljive bolesti ili remisiji. Naime, stanice raka mogu ostati neotkrivene u tijelu i neuništene terapijama i kasnije dovesti do recidiva ili povrata bolesti. Premda su prvih pet godina nakon liječenja najkritičnije za mogućnost povratka bolesti, rizik nikada ne nestaje u potpunosti, ali se s vremenom znatno smanjuje. To znači da se strah i tjeskoba od povrata bolesti ne mogu smatrati neopravdanim i iracionalnim, već normalnim reakcijama na realnu opasnost s malom ali ne potpuno poznatom vjerojatnošću. Ta i najmanja vjerojatnost inače anksioznim i pesimističnijim osobama može izgledati kao sigurna i neminovna opasnost po njih i izazivati velike emocionalne probleme. Ovaj strah sve je više predmet istraživanja stručnjaka iz područja mentalnoga zdravlja jer se sa sve dužim preživljavanjem žena od raka dojke povećava i broj žena koje žive sa strahom od povratka bolesti i trebaju potporu i pomoć.

Ako je intenzitet straha od povratka bolesti nizak smatra se normalnom reakcijom na stvarnu prijetnju koju rak predstavlja kod žena koje su se već jednom od njega liječile. Oko 60 do 70 posto žena izvještava o takvoj, manjoj ili funkcionalnoj razini straha s kojim mogu uspješno živjeti i obavljati svoje svakodnevne životne zadaće. Nasuprot tome oko 20 do 30 posto žena ima strah od povrata bolesti koji je toliko intenzivan da ih čini disfunkcionalnima, odnosno ne omogućava im kvalitetan i produktivan život nego ih sputava i onesposobljava.

 

Često se žene u svojim strahovima osjećaju i vrlo usamljeno. Podaci pokazuju kako bi 60 do 80 posto žena željelo o tom svom strahu razgovarati s liječnicima i svojim najbližima, ali se suzdržavaju pokrenuti tu temu.

 

Za nizak intenzitet toga straha karakteristične su povremene misli o raku koje se uglavnom javljaju na vanjske podsjetnike na bolest koji pojačaju strah od povratka te on traje nekoliko dana pa se povuče i nije toliko prisutan niti izražen. Nažalost, brojni su podsjetnici odnosno „okidači“ straha od povratka bolesti. To može biti svaka i najmanja promjena na dojci ili u tijelu, informacija da je netko obolio ili umro od raka, čitanje vijesti o raku, ali i česti odlazak na kontrole i čekanje na nalaze.

Smišljen je čak i izraz koji opisuje taj strah od rezultata slikovnih pretraga i naziva se „scanxiety“ od engleskih izraza „to scan“ (snimiti, uslikati, skenirati) i „anxiety“ (tjeskoba). Svakodnevne misli o raku koje nam se stalno nameću, i koje ne možemo kontrolirati, misli o smrti, nesigurnost, psihička uznemirenost koja se ne stišava, tumačenje blagih i nepovezanih simptoma kao znak povratka bolesti, uvjerenost da će se rak vratiti bez obzira na dobre izglede, a osobito nemogućnost stvaranja planova od straha da će ih rak omesti, ukazuju na vrlo jaki strah od povratka bolesti za koji je potrebno potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje, primjerice psihologa ili psihijatra.

Često se u tim svojim strahovima žena osjeća i vrlo usamljenom. Podaci pokazuju kako bi 60 do 80 posto žena željelo o tom svom strahu razgovarati s liječnicima i svojim najbližima, ali se suzdržavaju pokrenuti tu temu. Iako strah od povratka bolesti jako djeluje na opću psihičku dobrobit, žene za njega dobivaju najmanje podrške i pomoći. Žene najčešće nemaju s kim popričati o tom svom strahu budući da nerijetko i njihovi najbliži odbijaju bilo kakve razgovore o mogućnosti povratka raka, misleći da time pokazuju kako su zaista sigurni u njihovo potpuno izlječenje. Liječnici s druge strane obično nemaju vremena za takve razgovore, ne osjećaju se kompetentnima za njih i izbjegavaju ih. No, samostišavanje, ili stišavanje žene da ne govori o svome strahu od povratka bolesti od strane drugih, nije konstruktivno jer dugotrajan strah i posljedična uznemirenost smanjuju usredotočenost na svakodnevne zadatke, onemogućavaju kvalitetno funkcioniranje u različitim aspektima života kao što su roditeljski, partnerski i profesionalni, djeluju negativno na tjelesno i psihičko zdravlje te izazivaju brojne smetnje poput teškoća spavanja, umora, razdražljivosti te osjećaja bespomoćnosti i beznadnosti.

 

Dugoročno kao preživjela od raka dojke možemo računati na određenu razinu straha, no on ne mora biti paralizirajući. Ako je pak takav da nas sputava i paralizira potrebno je potražiti pomoć kako bi ga doveli na razinu uz koju ćemo moći kvalitetno živjeti.

 

 

No na strah od povratka bolesti ne treba gledati isključivo kao na nešto negativno. Ako nije paralizirajući, strah nam može i koristiti jer nas motivira na odlazak na preglede i potiče na brigu o zdravlju kroz redovito uzimanje terapije, zdrave životne navike, poput tjelesne aktivnosti i adekvatne prehrane te izbjegavanje stresa. Ujedno on nas potiče i na traženje podrške od obitelji i prijatelja. Praćenja putanje straha, intenziteta i duljine njegova trajanja nakon završetka liječenja otkrila su da se on vrlo malo mijenja, odnosno da se kad se ne smanjuje značajno samim protokom vremena. Dakle, dugoročno kao preživjela od raka dojke možemo računati na određenu razinu straha, no on ne mora biti paralizirajući. Ako je pak takav da nas sputava i paralizira potrebno je potražiti pomoć kako bi ga doveli na razinu uz koju ćemo moći kvalitetno živjeti.

Umjesto da se stalno bojimo, bilo bi dobro na neki način prihvatiti postojanje određene nesigurnosti i ne dopustiti da nas strah od povratka onemogući u uživanju u životu nakon liječenja. Možemo naš strah upoznati tako da o njemu razgovaramo s obitelji, prijateljima ili još bolje sa stručnjacima i u grupama podrške. Sadržaj toga straha može biti djelomično različit jer se svaka žena nešto više boji nekih specifičnih aspekata eventualnog povratka bolesti – neke novih terapija, neke bespomoćnosti, treće bolova, četvrte da neće dočekati neke važne obiteljske trenutke itd.

Umjesto da stalno mislimo na „Što ako?“ možemo naučiti boriti se sa strahom od povratka bolesti, i u krajnjoj liniji strahom od smrti, tako što ćemo se fokusirati na sadašnji trenutak života i u njemu uživati koliko god možemo. Uz pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje moguće je naučiti i tehnike za kontrolu tjeskobe, usmjeravanje na osjetne aspekte okoline (zvukove, mirise, prizore, dodire itd.), disanja i opuštanja. Može biti vrlo korisno i poticajno razgovarati s drugim ženama ili čitati inspirativne priče žena koje su naučile živjeti bez straha i nastavile živjeti što je moguće punijim plućima.

Strah od povratka raka prirodan je pratilac iskustva preživljavanja raka dojke, ali ne smije postati prepreka životu. Važno je pronaći ravnotežu između opreza i slobode, između svjesnosti o mogućnostima i uživanja u sadašnjem trenutku.

Sjetimo se grčkoga filozofa Seneke koji je rekao kako se ne bismo trebali bojati smrti, već toga da nikada ne počnemo živjeti. Umjesto da živimo u sjeni straha, možemo ga pretvoriti u podsjetnik da svaki dan vrijedi proživjeti punim plućima, svjesni vlastite snage i svega što smo već pobijedili na svom putu ozdravljenja.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta “”Uz nas niste sami”