Za svakog tko se suočio s dijagnozom maligne bolesti, življenje svakodnevice više nikad nije posve isto. Iako medicina stalno napreduje i lijekovi su sve učinkovitiji, a broj izlječenja raste, iskustvo raka često ostavlja trag koji ne nestaje završetkom terapije. Jedno od područja u kojem se to najviše vidi jesu kontrolni pregledi.

Za mnoge ljude preventivni pregledi – poput mamografije, magnetske rezonance, testova tumorskih markera ili običnog kliničkog pregleda – predstavljaju dvostruko iskustvo. S jedne strane donose osjećaj sigurnosti i praćenja zdravlja, a s druge strane mogu postati izvor velikog straha. Taj strah je najčešće usmjeren na jedno pitanje koje se rijetko izgovara naglas, ali je često prisutno u mislima: Što ako se rak vrati?

 

Strah od povratka bolesti vrlo je čest kod oboljelih od malignih bolesti. To je jedan od onih strahova o kojem nije dozvoljeno pričati i uz kojeg se često veže i magijsko vjerovanje da će se bolest vratiti ako se bude razmišljalo o tome. No, ipak, on je potpuno prirodan i očekivan nakon iskustva liječenja od raka.

 

Strah od povratka bolesti vrlo je čest kod oboljelih od malignih bolesti. To je jedan od onih strahova o kojem nije dozvoljeno pričati i uz kojeg se često veže i magijsko vjerovanje da će se bolest vratiti ako se bude razmišljalo o tome. No, ipak, on je potpuno prirodan i očekivan nakon iskustva liječenja od raka. Biti u strahu ne znači da je osoba slaba ili da „psihički nije dobro“. Naprotiv, ona pokazuje koliko joj je zdravlje važno i koliko svjesno doživljava vlastitu ranjivost. No, ako je taj strah toliko snažan da osoba izbjegava kontrole, doživljava tjeskobu danima ili tjednima prije pregleda, ima poteškoće sa spavanjem i/ili stalno provjerava tijelo u potrazi za simptomima, tada govorimo o emocionalnom teretu koji zaslužuje našu pažnju.

Kod nekih osoba strah ili tjeskoba mogu biti toliko izraženi da radije ne dolaze na preglede, izbjegavaju razgovor o bolesti ili se pak osjećaju kao da ne smiju biti sretni dok ne dobiju „dobar nalaz“. Velik dio svog vremena posvećuju pregledavanju tijela, razmišljanju o simptomima i zabranjuju si razdoblja opuštanja kako bi naizgled prevenirali povratak bolesti. Tada život postaje vezan uz ritam kontrola – iz nalaza u nalaz – umjesto da je usmjeren na svakodnevicu, odnose, aktivnosti i ono što osoba jest izvan dijagnoze.

Osobe koje su preživjele rak često kažu da ih je iskustvo bolesti „promijenilo iz temelja“. Bolest remeti osnovni osjećaj sigurnosti – onaj tihi unutarnji glas koji kaže „meni se to ne može dogoditi“. Kad se dogodi, i kad se prođe kroz liječenje, operacije, zračenja, kemoterapije, tijelo i um se teško u potpunosti vraćaju u staro stanje.

Također je poznato kako kod velikog broja ljudi postoje različiti tjelesni simptomi i po prestanku uzimanja kemoterapije, ili pak kao nuspojava antihormonske ili imunoterapije, poput  umora, slabosti, nesanice, bolova u kostima, zglobovima i slično. Iako su ti simptomi često normalni i očekivani, oni mogu izazvati zabrinutost i ponovno potaknuti strah s mišlju da je to znak da se bolest vraća. Tu je misao teško prekinuti ili zaustaviti, a govorenje sebi rečenice da je „sve u redu“ najčešće ne polučuje željeni uspjeh i smirenje.

 

Čak i sami prostori – bolnički krug, parking, čekaonice te zvukovi medicinskih uređaja poput infuzomata – mogu izazvati izražene nelagodne reakcije, i to godinama nakon završetka liječenja.

 

Osim pregleda, i sam dolazak u zdravstvenu ustanovu može predstavljati snažan emocionalni okidač, podsjećajući oboljele na zahtjevno razdoblje dijagnoze i liječenja. Neki ljudi, primjerice, mogu doživjeti mučninu pri pogledu na karakterističnu zelenu boju poput one u Dnevnoj bolnici KBC-a Zagreb ili neugodu zbog mirisa dezinficijensa koji ih asocira na vrijeme terapije. Čak i sami prostori – bolnički krug, parking, čekaonice te zvukovi medicinskih uređaja poput infuzomata – mogu izazvati izražene nelagodne reakcije, i to godinama nakon završetka liječenja. U takvim slučajevima, odlazak na pregled nije tek medicinski postupak, već i emocionalno iskustvo koje priziva sjećanja na prethodne, emocionalno zahtjevne faze liječenja.

 

Kako si pomoći – i što psiholozi mogu reći

Prvi i najvažniji korak je priznati sebi da se bojite i prihvatiti to kao normalnu ljudsku reakciju. Strah, osobito kad je utemeljen na teškom iskustvu, nije slabost. No, nije ni nešto što treba trpjeti u samoći ili u tišini.

Razgovor s bliskim osobama, podrška drugih koji su prošli slična iskustva (npr. kroz grupe za podršku i udruge), kao i stručno savjetovanje s psihologom, mogu biti važan izvor olakšanja i razumijevanja. Psihološka potpora često označava da imate kapaciteta brinuti se o sebi i tražiti pomoć kad je potrebna, a ne stereotipno razmišljanje da psihologu idu samo ljudi koji su psihički oboljeli. Strah nije bolest, niti slabost, to je emocija koja može jako blokirati život.

Moguće je naučiti tehnike suočavanja sa strahom, smanjiti anticipacijsku anksioznost prije pregleda, razviti zdraviju rutinu brige o sebi i naučiti kako ne dopustiti da vas tjeskoba „zarobi“ između kontrola.

Jedna korisna tehnika zove se ‘imenovanje misli’. Kada se pojavi zabrinjavajuća misao, poput one ‘Što ako nalaz bude loš?’, cilj nije boriti se s tom mišlju ili je potiskivati, nego je nježno imenovati i napraviti distancu od nje govoreći sebi: ‘Primjećujem da imam misao da će nalaz biti loš.’

Time stvaramo malu distancu od sadržaja misli i smanjujemo njezinu moć nad našim ponašanjem. Misli ne definiraju stvarnost – one su samo mentalni događaji koji dolaze i prolaze.

Druga umirujuća tehnika zasnovana na suosjećanju prema sebi uključuje svjesno obraćanje sebi na suosjećajan način, onako kako bismo se obratili prijatelju koji se boji ili pati. Umjesto samokritike ili preplavljenosti (‘Opet paničarim, nisam normalna’), možemo si reći: ‘U redu je da si uplašena. Prošla si mnogo i važno ti je tvoje zdravlje. Sada diši – tu sam za tebe.’ Ovakav odnos prema sebi gradi unutarnju sigurnost i smanjuje tjeskobu dugoročno.

Uz to, nekima pomažu vođene vježbe disanja, usmjeravanje na svaki sadašnji trenutak umjesto mentalnog bivanja u budućnosti i/ili uspostavljanje malih, svakodnevnih rutina koje vraćaju osjećaj kontrole. Ključno je znati da se sa strahom može naučiti živjeti – i da ne mora upravljati vašim životom. Ali, i da je normalno da postoji.

 

Ivona Poljak: Moguće je naučiti tehnike suočavanja sa strahom, smanjiti anticipacijsku anksioznost prije pregleda

 

Preventiva nije neprijatelj nego saveznik

Redoviti pregledi nisu samo alat za rano otkrivanje bolesti, oni su i podsjetnik da brinemo o sebi, da imamo pravo na zdravlje i na život nakon raka. Iz straha se ponekad stvori uvjerenje da je bolje „ne znati“, ali u stvarnosti upravo znanje i pravovremeno djelovanje donose sigurnost i mogućnost liječenja ako je potrebno.

Kada se preventivne kontrole počnu doživljavati ne kao prijetnja, već kao alati podrške, tada počinjemo vraćati ravnotežu između brige i življenja. I tada maligna bolest – iako važan dio životne priče – prestaje biti jedina definicija našeg identiteta.

Zaključno: Niste sami – i vaš strah nije neuobičajen Ako se bojite pregleda, niste jedini. Ako strepite nad mogućim recidivom, niste slabi. I ako tražite pomoć, niste nemoćni – već hrabri.

Prevencija je važna. No, još je važnije da kroz taj proces ne idete sami. Psihološka podrška, razumijevanje okoline i zajednička briga daju nadu da je život, čak i nakon dijagnoze, ponovno moguć – i vrijedan življenja.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta ”Uz nas niste sami”