Soba za aplikaciju nije turobno mjesto. Svijetla je, prostrana i čista. U njoj svira i lagana glazba, tiho, ali uhu čujna. U sobi za aplikaciju čekaš… Čekaš vađenje krvi, pa čekaš nalaz krvi, pa ako imaš taj dan sreće da su ti leukociti dobri – ostaneš.
Čekaš i pregled kod liječnika, pa kada i to obaviš, čekaš terapiju i Zdravka. Zdravka ćeš svuda vidjeti. Ispred zelene zgrade, u liftu, na hodniku, ‘punog’ ili ‘praznog’. On nosi naše bočice. Zdravko ne priča puno. Samo hoda i nosi… Dok čekaš dobiješ i sendvič i jogurt. Još samo da se uzmemo za ruke pa da zapjevamo, kao na nekom izletu.
Ima u sobi za aplikaciju i zbunjenih pogleda, ali samo prvi put dok „pokopčaš“. Ima u njoj i direktora koji diktira svojoj tajnici pismo namjere, a curi mu 5 FU. Ima i studenata kojima se ne sviđa izbor glazbe pa slušaju svoju na slušalice. Sestra Maja će vas držati prvi put za ruku dok vam aplicira “crvenu” smrdljivu. Maja ima masku na licu (štiti se od “crvene”), ali joj vidite plave, tople oči i ne mislite na “crvenu”. Drugi put vas neće držati za ruku, ne treba više…
Volim se skupiti ispod svoje šarene dekice da mi bude toplo kada me omami predmedikacija pa sanjam lijepo. O da, i u sobi za aplikaciju se lijepo sanja. Tamo se ne vode nikakvi turobni razgovori, prevladavaju osmjesi. Strpljivi su tamo ljudi dok čekaju. Nitko se ne buni, nema nervoze… Gledaš u pult iza kojeg su sestre i čekaš svoju dozu. Smireno… Dočekaš Zdravka i dozu, primiš svoje koktele, ustaneš, složiš svoju jednokratnu posteljinu, uzmeš svoje papire, veselo se pozdraviš sa svima, do sljedećeg puta.
Soba za aplikaciju nije turobno mjesto.
