Dođe tako dan kad se probudiš drugačiji i znaš da nešto nije u redu, ali ti nije jasno što se točno događa. Ljudi oko tebe govore da ti oči izgledaju bolesno, a nemaš želju niti pojesti svoj omiljeni ručak (e, to je već loš znak).
A onda padneš u krevet, hladno ti je pa se znojiš, bol se omotava oko tijela kao zmija dok u prsima stoji kamen koji ti ne da disati.
Shvatiš da je nakon toliko pisanja, istraživanja i liječenja drugih, gospođica Korona došla i na tvoja vrata.
Razmišljaš u polu bunilu kako ćeš sada organizirati život, kako ćeš se uopće izolirati u jednoj sobici, tko će gdje spavati, koje si sve obaveze trebala napraviti, a sad ćeš ih morati otkazati.
Do kada ćeš bolovati i hoćeš li moći tu beštiju malo brže odraditi?
Jer nemaš vremena.
Pa ćeš možda neke stvari ipak morati stići.
Jer postoje obaveze koje ćeš lakše otpustiti, ali većina je onih zbog kojih ti je neugodno što si bolesna.
Da, neugodno ti je.
Pa se ispričavaš ljudima oko sebe kao da si ih osobno povrijedila, obećaješ im da ćeš, kad ozdraviš, učiniti i mnogo više od onoga si prvotno mislila.
Obećanja za koja ne znaš možeš li ih ispuniti.
Ali tako se osjećaš manje krivom u vlastitim očima.
Svima govoriš da budu sami sebi na prvome mjestu, da se oporave, pa neće svijet stati.
Gdje si zapela?
Sutra te može ne biti, a tko će te onda zamijeniti?
Hoćeš li i tada o tome razmišljati, pomicati rokove, davati isprike, tražiti alternativna rješenja?
Hoće li ti i tada biti neugodno?
Sjetim se susjede koja je uz kemoterapije nastavila raditi.
Imala je privatni obrt, a kad je nešto privatno, odgovornost je tim veća.
‘Znate, nije samo do mene, imam dvadeset zaposlenih ljudi koji ovise o našem radu, a oni imaju svoje obitelji.
Da, bude mi loše, ali radim od doma pa nakon što malo prilegnem, sjednem za laptop i obavljam sve što moram.
Istina, imam dva bliska suradnika koji bi mi mogli uskočiti ako baš zatreba, ali znate kako je – najbolje i najsigurnije se osjećam kad sve napravim sama.
Nije da ne vjerujem drugima, ali ovako sam mirnija…’
Pričala mi je tako bez prestanka, a njena koža je mijenjala boje… siva, žuta, zelena, smeđa… Svaka bez života…
Bojala sam se pitati tu ženu kako je zapravo ona.
Pa tako razmišljaš, zapravo, možeš li (i moraš li) baš sve u životu prehodati?
I tko ti je zadao ta naređenja, kome se moraš dokazati, jesi li manje uspješna ako si bolesna, ako ne možeš, ako ti treba odmor…
Jesi li zbog toga zakazala?
Pa se, sad već lagano ljuta i premorena od razmišljanja, tamo negdje između zimice i ponovnog pada tjelesne temperature, sklupčaš u položaj fetusa, sklopiš oči ispod pokrivača svjesna toga da ne možeš (i ne moraš). I to je jedina istina.
Na hodočašću svog života povremeno se zaustavite jer oni koji ne puštaju svijet da pričeka, često nikada ne dođu do svog cilja.
