Najteže je kada od maligne bolesti oboli dijete, a smrt djeteta najveća je bol koju roditelj može osjetiti.
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar
Najteža situacija u životu svake obitelji jest ona kada od maligne bolesti oboli dijete, a smrt djeteta najveća je bol koju roditelj može osjetiti.
Bol je to koja nikada ne prestaje, uz nju učimo ponovno živjeti, na jedan drugačiji i do tada potpuno nepoznat način.
To je ujedno i razlog zašto takve ljudske priče predstavljaju najveći izazov, kako za onkologe, tako i za nas psihijatre.
Kroz studij i specijalizaciju uče nas o terapijskom učinku empatije. Uče nas i kako zadržati određenu distancu da bismo u teškim situacijama znali sačuvati sami sebe.
Ali nitko nas ne uči tome kako sabrano gledati u majku koja oplakuje svoje dijete.
Marina je došla u grupu godinu dana nakon smrti svoje desetogodišnje kćeri jedinice.
“Lara je imala sedam godina kada smo primijetili da se s njom nešto neobično događa.
Bila je blijeda, umarala se, a po tijelu su joj se počele pojavljivati modrice.
Nakon opsežne obrade u našu obitelj stigla je dijagnoza koja nas je zauvijek promijenila.
Leukemija.
Još se sjećam grča u svojim prsima i suprugovog promrzlog pogleda.
Terapija je vrlo brzo počela i Lara ju je hrabro podnosila.
Njene smeđe kovrče postale su prošlost, ali ta je mala glavica i bez kose bila puna optimizma.
No, primijetila sam još nešto što me je ošamarilo nasred duše.
Moje dijete je odraslo.
Naglo.
Postala je žena u tijelu djeteta.
Mi smo trebali tješiti nju, a ona je tješila nas.
Jedno vrijeme činilo se da je bila bolje, a onda se bolest vratila.
U još žešćem obliku, brza, opaka i nemilosrdna.
Razvile su se razne komplikacije i optimizam u Larinim očima lagano se gasio.
Nije bila tužna.
Bila je umorna.
Većinu vremena provodili smo uz nju na odjelu dječje onkologije.
Jednu večer dežurni liječnici uputili su nam poziv da što prije dođemo.
Lara nas je dočekala s blagim osmijehom, primila nas je svojim prozirnim umornim ručicama.
‘Mama, tata, ja vam odlazim na nebo.
Nemojte biti žalosni.
Čuvat ću vas odozgo i slati vam pahuljice sreće.’
U tom se trenutku ukočila i duboko izdahnula.
U sobi se osjetila neka čudna energija.
Kao da je još uvijek bila u prostoriji, ali izvan tijela.
Naše dijete je zauvijek zaspalo.
*
Odlazim joj na grob skoro svaki dan, sjedim i šutim.
Tamo osjećam najveći mir.
Njena soba je još uvijek netaknuta, odjeća joj stoji u ormaru.
Dugo sam spavala u njezinom krevetu grleći jastuk i plišane igračke.
Suprug mi je zamjerao da sam sagradila zid između nas dvoje te je govorio kako ima osjećaj da je uz kćer izgubio i suprugu.
Posteljinu sam oprala tek šest mjeseci nakon njezine smrti.
Plakala sam stavljajući je u mašinu jer sam imala osjećaj da time ispirem njezin posljednji trag.”
Marina je s nama provela tri mjeseca.
Bili smo uz njezinu bol, bodrili smo je i davali joj savjete.
Rekli smo joj da izabere stvari koje će zadržati, a da ostale, kada osjeti da je spremna, pokloni nekoj siromašnoj djevojčici ne bi li učinila dobro djelo i time olakšala proces odvajanja.
S vremenom je Marina smanjila broj odlazaka na groblje na jedan odlazak tjedno.
Ponovno je počela raditi te se uključila u nekoliko humanitarnih udruga.
Na naš poticaj krenula je i na bračnu terapiju kako bi poradila na odnosu sa suprugom.
Neko je vrijeme nismo čuli i pitali smo se kako je.
Jednoga dana u našoj je ambulanti zazvonio telefon.
Bio je to Marinin suprug.
Marina je rodila sina.
