Prije 18 godina Ljiljana Pranjić otišla je 28. rujna na operaciju pomične tvorbe u dojci. Nitko nije sumnjao na rak…
Piše: Ljiljana Pranjić
Danas je 28. dan mjeseca rujna, rođendan mojoj mami. Tog sam joj dana prije 18 godina za rođendan „poklonila“ odlazak na operaciju. Kao da je mojoj mami trebao dodatan razlog za brigu. Ona brine i kad samo putujem na more. A te sam joj godine „poklonila“ baš pravi razlog za brigu.
Dana 28. rujna 2000. godine otišla sam na operaciju pomične tvorbe u dojci. Bila je veličine badema i nitko nije sumnjao na rak. Imala sam 33 godine i cijeli je svijet bio moj. U mojoj obitelji nije bilo raka, ja sam uvijek bila zdrava, godinama prije operacije nisam imala ni gripu. Rak, smrt, bili su pojmovi iz filmova, nešto što znam da postoji, ali mi je strano i daleko poput Velikog kineskog zida. Ili one statue na Uskršnjim otocima. Nešto što postoji daleko od mene i sa mnom nema veze.
Na operaciju sam otišla bezbrižna. Kad sam se probudila iz anestezije, u sobu je ušao kirurg. Bio je ozbiljan, nekako svečan. Rekao mi je: „Nalaz je, nažalost, pozitivan“. Iz njegovog sam držanja zaključila da se dogodilo nešto loše, no ne i iz njegovih riječi. Riječ „pozitivno“ do tada je za mene imala isključivo pozitivno značenje. No, tog sam dana ušla u svijet u kojem je pojam „pozitivno“ negativna pojava.
“Nakon 18 godina borbe najbolja sam verzija sebe i znam da za to mogu zahvaliti svojoj bolesti, svom strogom učitelju.”
Ljiljana Pranjić / Foto privatna arhiva
Danas obilježavam 18 godina od prve operacije. Osamnaest godina suživota s bolešću. Ako je 2000. godine moja bolest bila „beba“ onda su 2009., 2012. i 2014., godine u kojima se bolest vraćala, bile tinejdžerske krize! U dobi od devet, 12 i 14 godina, moja se bolest bunila, imala je ispade, pokazala se kao prava razmažena tinejdžerica. Posljednje četiri godine sve je bilo mirno, mislila sam da se moja tinejdžerica smirila. Ali, ovog me ljeta odlučila testirati još jednom. Još se oporavljam od posljednje operacije. Ipak, ovaj njezin posljednji ispad bio je nešto blaži, manje agresivan. Moja se tinejdžerica smiruje?
Možda sam pretjerala s personifikacijom moje bolesti, učinila sam je skoro pa simpatičnom, a nema ništa simpatično u jednom, drugom… petom raku. Činjenica jest, ipak, da sam ja uz svoju bolest rasla.
Kada sam se razboljela prvi put, ništa nisam znala ni o sebi ni o životu. Bolest nije blaga i draga učiteljica. Ne. Rak je strog učitelj kojeg ne volimo kada nam predaje. Ali, baš kao što smo nakon deset godina zahvalni onim učiteljima koji su bili jako zahtjevni, tako sam i ja zahvalna svim mojim rakovima. Sa svakim sam rasla i sazrijevala.
Najviše se volim usporediti s glavicom luka. Sa svakim povratkom bolesti s mene su opadali vanjski, nepotrebni, suhi slojevi, a ostajala je ona sočna sredina luka, ono najvažnije, ono bez čega ne možemo napraviti većinu dobrih jela.
Nakon prve bolesti postala sam opsjednuta zdravim životom. Redovito sam vježbala, zdravo se hranila, koristila organske namirnice i izbjegavala šećer. Nekoliko godina u sebe nisam unijela ni zrnce šećera, direktno, indirektno, skriveno. Svu hranu kupovala sam na tržnici, u dućanima sam svaku namirnicu prevrtala i namršteno čitala i ona najmanja slova tražeći da slučajno ne sadrže dodatni šećer ili neki gadni E. No, bolest se vratila.
U retrospektivi, u silnoj želji da živim zdravo, samoj sebi nabila sam puno više stresa no da sam jela što mi je srce htjelo i preskočila koji sat joge.
Sljedeća faza bio je „rad na sebi“. Kopanje po sebi uz razne metode i učitelje, preispitivanje i proučavanje svih bliskih odnosa. Otpali su mnogi toksični ljudi. Sve sam „znala“, sve sam „shvatila“, sve mi je bilo jasno. No, bolest se opet vratila. Od svih mojih rakova, najteže mi je pao treći rak. Ništa od onoga u što sam vjerovala odjednom više nije imalo smisla. Nisam imala ni jednu čvrstu točku na koju bih se oslonila. Izgubila sam vjeru u smislenost postojanja. Osjećala sam se kao da padam u crnu rupu. I padam, padam… danima, tjednima, stoljećima, u duboku provaliju koja nema dna.
U jednom sam trenutku dosegnula dno. Danima sam sjedila na tom virtualnome dnu prazna i jadna. Jednoga dana samo sam se ustala i počela slagati svoje cigle, ponovno se izgrađivati.
U raku broj tri već sam imala pomoć svog učitelja Brune Šimleše. On me vodio i usmjeravao. U svijetu duhovnosti Bruno je onaj koji vam ne daje ribu, on vas uči kako da sami ulovite ribu.
U raku broj tri moje je srce počelo rasti, preplavila sam ga zahvalnošću i ono je jasno osjećalo ljubav prijatelja koji su mi pomagali: kuhali su, vozili, šetali, mazili, ‘reikirali’ me. Bila sam kao bubreg u loju. I čudila se tomu kao pura dreku. Zašto su svi ti divni ljudi tu za mene? Kako je to moguće? Čime sam ih zaslužila?
Rak broj četiri najbrže se vratio. Jedva sam se vratila na posao, a već nakon nekoliko mjeseci pojavile su se nove metastaze. Plakala sam i kroz jecaje sama sebi govorila: „Do sada je za tebe sve bilo savršeno. Ne znam koja je to lekcija koju moraš naučiti, ali znam da će biti dobra za tebe“.
I bila je, kao i svaki put. S rakom broj četiri počela sam prihvaćati svoju vrijednost, svoju unikatnost, svoju ljubavnost, svoj doprinos svijetu i Svemiru.
Nakon tri i pol godine terapija pametnim lijekovima u Splitu, nakon tri i pol godine stalnih odlazaka u Split, po buri i snijegu, po kiši i u ljetnoj špici, ljetos su se pojavile metastaze. Pojavile su se na istom mjestu kao i prije četiri godine.
Suze, psovanje i onda mir. Shvatila sam da vjerujem svom divnom onkologu. Znam da će on za mene okrenuti brda i doline i naći terapiju za mene. Vjerujem i u svog kirurga. Znam da će izrezati sve i zašiti filigranskim vezom. Vjerujem i u svoje prijatelje, svoje anđele. Pokazali su i dokazali da se na njih mogu osloniti. Vjerujem i u sebe. Vjerujem u svoju dobro posloženu glavu. Mogu ja to. Stisnut ću zube i proći još jednom kroz sve što treba. To je bilo moje stanje svijesti kada sam krenula na put prema svom onkologu. Bila sam spremna na najgadniju kemoterapiju do sada. Pa ipak, prošla sam samo s operacijom. Mojoj sreći nema kraja.
Često me pitaju koje dodatke prehrani koristim, traže čudotvornu pilulu koja jamči da se rak neće vratiti. A ja se uvijek iznova čudim toj logičkoj pogrešci. Kako ću ja dati savjet kada sam već pet puta imala rak? Očito je da ja nemam pojma kako se rak izbjegava. Padnu ljudi na moj onkološki staž i na moj osmijeh. Paradoksalno, što više tvrdim da nemam pojma, ljudi mi sve više vjeruju.
Činjenica jest da ja sada, u ovom trenutku, ne stavljam ruku u vatru ni za što. Izbjegavanje šećera, kurkuma, gorki bademi, alkalna prehrana, Breuss, laneno ulje, marihuana, THC, CBD, akupunktura, bioenergija, ajurveda, theta healing… Odgovor nije ni u čemu od navedenog. Vjerujem u ljubav prema sebi i u Moorjani, Dispenzu, Šimlešu. Još važnije, vjerujem u sebe kao ljubav.
Ja nikada nisam bila sretnija, ispunjenija i zadovoljnija. Nikada više nisam uživala u svakom danu.
Intrigira me ideja paralelnih realnosti. Postoji li neka stvarnost u kojoj je Ljilja koja nije imala rak i koja je jedna bezvezna blazirana koza?
Ne znam, ali znam da sam u ovoj realnosti nakon 18 godina najbolja verzija sebe i da za to mogu zahvaliti svojoj bolesti, svom strogom učitelju.
Naučio me svemu što trebam znati. Nakon 18 godina borbe mogu otkrivati život i ljepotu života, i bez njega. Punoljetna sam i dalje mogu sama.
