„Ne mogu obećati da ću vas uvijek moći izliječiti ili ubrzati svaki postupak. Ali, mogu obećati nešto drugo: da ću vas vidjeti kao čovjeka, a ne kao dijagnozu. I da vas neću ostaviti kad postane teško“. Poruka je to Vanje Viali, liječnice obiteljske medicine i vanjske suradnice Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, s kojom počinjemo serijal o profesionalcima, koji pomažu onkološkim pacijentima tijekom njihova liječenja.

Kad se onkološki pacijenti suoče s bolešću, slijedi obilazak različitih institucija, ali i muka s informacijama i dilemama liječe li se dobro, kakva prava imaju tijekom liječenja, trebaju li drugo, treće mišljenje, jesu li njihovi liječnici zaista oni najbolji i znaju li se nositi s dijagnozama… Kad postane teško, puno je pitanja, a ni jedan odgovor se ne čini dovoljno dobrim. A kako je onda onima s druge strane, koji takvog pacijenta trebaju primiti, smiriti i pomoći mu? I koji, nerijetko, budu meta svih frustracija i strahova oboljelih. U serijalu „Tko pomaže njima – jesu li same?“ predstavit ćemo pet stručnjakinja, iz različitih područja, koje svakodnevno pomažu onkološkim bolesnicima. Prva je, ne bez razloga, liječnica obiteljske medicine.

„Kad se govori o oboljelima od raka, govori se o dijagnozi, operaciji, kemoterapiji, zračenju ili onkolozima. Mnogo rjeđe o onome tko je tog čovjeka poznavao i prije nego što je postao onkološki bolesnik. Ne pratim samo bolest, poznajem čovjeka i prije dijagnoze, za vrijeme liječenja, nakon izlječenja, ili kad izlječenje više nije moguće. Poznajem mu obitelj, njegove strahove, druge bolesti. Često znam tko mu sprema terapiju, tko ga vozi na preglede, koji susjedi pomognu i tko noću ostaje budan kad mu je teško. U tome je najveća vrijednost obiteljske medicine. I jedan od njezinih najvećih tereta. S pacijentom i njegovom obitelji ostajemo dugo, ponekad desetljećima“, kaže Vanja Viali, dr. med., i dodaje kako se teško odvojiti od teških priča pacijenata.

Posao obiteljskog liječnika nije samo posao, on često s njim živi i izlaskom iz ordinacije.

„Teške priče ne ostaju iza vrata ordinacije. Ne vjerujem u to da liječnik može do kraja odvojiti profesionalno od privatnog. Možemo naučiti postaviti granice, ali potpuna emocionalna udaljenost nije moguća ni poželjna“, ističe Viali i dodaje da je odmak nužan jer bi izgubili mogućnost pomaganja. Zato obiteljski liječnici uče razlikovati suosjećanje od poistovjećivanja.

„Pokušavam biti tu za čovjeka i ne bježati od teške teme, ali istodobno zadržati dovoljno mira u sebi da mogu misliti, analizirati i odlučivati. Ne uspijeva mi uvijek jednako dobro. Postoje razgovori koje nosim kući. Situacije o kojima razmišljam navečer, jesam li nešto previdjela, postoji li još neki put da se obrada ubrza. To je dio posla koji pacijenti ne vide“, kaže.

Za potreban odmak pomažu joj iskustvo, realno prihvaćanje granica vlastite moći, razgovor s kolegama kojima vjeruje i život izvan ordinacije. I liječnik mora imati nešto što ga vraća u vlastiti život. Nekome je to obitelj, nekome prijatelji, priroda, pas, glazba, knjige, putovanja. To, kaže Viali, nije bijeg od pacijenata, već način kako da im se liječnici pribrani vrate u ordinaciju.

I dok pričamo u poznatom splitskom parku, nadomak ordinacije, prilaze joj pacijenti. Srdačno ih pozdravlja, raspituje se kako je prošao godišnji, kako je obitelj, a oni joj uzvraćaju jednakim zanimanjem kako je ona provela ljeto. U središtu priče je, dakako, i jorkširski terijer Bepo, kojeg je udomila i koji je postao ne samo njen najbolji prijatelj, već i ambasador ostalih životinjskih vrsta.

Naime, tijekom našeg posjeta raspitivala se o humanitarnoj akciji u susjednoj državi i o tome kako da pomogne iscrpljenim konjima, koji umiru zbog nesnosne vrućine. Ništa čudno, jer često pomaže iz sjene i sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama.

Vanja Viali: “Pamtim male trenutke koji izvana ne izgledaju važno. Pamtim ljude koji su nakon teškog liječenja svratili samo da kažu da su dobro. One koji su se vratili zahvaliti, iako su znali da njihov ishod nije zasluga jedne osobe. Pamtim obitelji koje su, usred vlastite tuge, našle snage doći i reći hvala, jer je njihov član imao mirnije posljednje dane. Pamtim ljude koji su me naučili da dostojanstvo, humor i toplina mogu preživjeti i vrlo tešku bolest. Takvi trenuci vraćaju smisao poslu.”

 

A upravo je toplina ono što pacijenti, uz izuzetnu posvećenost medicini, ističu kao vrlinu svoje omiljene liječnice pa ne čudi da joj se dio te topline i vraća.

„Tijekom svih ovih godina ne pamtim samo velike medicinske uspjehe. Pamtim male trenutke koji izvana ne izgledaju važno. Pamtim ljude koji su nakon teškog liječenja svratili samo da kažu da su dobro. One koji su se vratili zahvaliti, iako su znali da njihov ishod nije zasluga jedne osobe. Pamtim obitelji koje su, usred vlastite tuge, našle snage doći i reći hvala, jer je njihov član imao mirnije posljednje dane. Pamtim ljude koji su me naučili da dostojanstvo, humor i toplina mogu preživjeti i vrlo tešku bolest. Takvi trenuci vraćaju smisao poslu. Nije uvijek jednostavno. Najveći dio obiteljske medicine zapravo je rad s neizvjesnošću. Većina simptoma s kojima ljudi dolaze nije odmah jasna. Glavobolja je najčešće bezazlena, ali ponekad nije. Umor ima desetke uzroka. Gubitak težine može biti promjena prehrane, depresija, bolest štitnjače, ali i malignitet. Kašalj je obično infekcija. Ponekad je prvi znak nečeg ozbiljnog. Od mene se očekuje da među stotinama čestih i bezazlenih tegoba prepoznam onu rijetku i opasnu. A, istodobno, da svakog pacijenta ne izložim nepotrebnim pretragama, zračenju, invazivnim postupcima, lažno pozitivnim nalazima i novoj tjeskobi. To je klinička procjena, a ne izdavanje uputnica“, tumači Viali.

Zato joj najviše smeta kada se ozbiljan klinički rad obiteljskih liječnika svodi na predodžbu da su oni tu samo da propisuju terapije i dijele uputnice i potvrde. Ističe da joj u jednom danu kroz ordinaciju prođu akutno bolesni, kronični bolesnici, ljudi s psihičkim tegobama, pacijenti tek otpušteni iz bolnice, onkološki bolesnici, kao i članovi obitelji koji traže savjet. Dan ispune i telefonski pozivi, elektroničke poruke, nalazi koje treba protumačiti, terapije koje treba uskladiti. Stotine imena i tisuće brojeva. Doda li tome doznake, potvrde, putne naloge, pomagala, recepte, administrativna mišljenja, odgovaranje na poruke drugih dijelova sustava, ispravljanje tehničkih grešaka, praćenje promjena pravila propisivanja, dokumentiranje… ode velik dio dana, a naša sugovornica smatra da ozbiljna medicina iziskuje vrijeme.

„Treba uzeti anamnezu, pregledati čovjeka, usporediti stare i nove nalaze, provjeriti terapiju, procijeniti interakcije, objasniti plan, odgovoriti na pitanja. Kod onkološkog bolesnika istodobno mislim na osnovnu bolest, nuspojave, bol, prehranu, tromboembolijski rizik, infekcije, druge kronične bolesti, psihičko stanje i na to koliko obitelj još može izdržati. Kad se takav razgovor mora ugurati između svega ostalog, radim pod stalnim pritiskom sata. To nije dobro ni za pacijenta ni za liječnika“, kaže Viali.

A pacijenti to prepoznaju. Pacijentica koju smo sreli u ordinaciji, rekla nam je kako je izabrala Viali za svoju liječnicu upravo zbog vremena koje ona izdvaja kako bi proučila sve stavke iz nalaza i našla najbolje rješenje za pacijenta. “Vanja Viali tip je liječnika za one kojima zaista treba liječnik, a ne samo info pult i neizbježni papiri”, kaže.

Zašto se onda u javnosti nameće stigma da su obiteljski liječnici „zadnja rupa na svirali“ zdravstvenog sustava?

Viali smatra da je problem u tome što je njihov rad gotovo nevidljiv. Mediji i javnost obiteljsku medicinu nerijetko podcjenjuju u odnosu na specijalističke grane. Primijeti se slučaj u kojem je nešto pošlo po zlu, a tisuće ispravnih procjena i pravodobnih intervencija se podrazumijevaju.

„Najteže je čekanje kad sumnjamo na rak jer tada čekanje dobiva sasvim drugo značenje. Kad posumnjam na nešto ozbiljno, jasno označim hitnost, priložim nalaze, ako je opravdano – nazovem kolege i tražim najbrži put koji je realno dostupan. To je jedan od najtežih osjećaja u ovom poslu: znati što treba, a ne moći upravljati sustavom. No, nisu sve bolesti jednako agresivne i nije svaki postupak jednako hitan. Moj je posao prepoznati situacije u kojima odgoda nosi stvaran rizik i za njih se boriti. Pacijentu govorim iskreno. Ne obećavam ono na što ne mogu utjecati, ali ga ne ostavljam bez plana. Objasnim što čekamo, zašto, koji simptomi znače da treba odmah nazvati i što u međuvremenu možemo“, objašnjava.

Ipak, nikad nije požalila što je postala obiteljska liječnica jer joj taj posao omogućava da nekome zaista promijeni tijek bolesti, a direktno vidi i posljedice svojih odluka i upoznaje svoje pacijente kao ljude u cjelini.

Čini se da ni njezini pacijenti nisu zažalili što su je izabrali kao svoju liječnicu, a neki od njih postali su joj i dugogodišnji prijatelji. Omiljenoj liječnici darovali su za rođendan stablo magnolije u parku ispred ordinacije, u sklopu akcije splitske komunalne tvrtke za održavanje zelenila u Splitu.

S pogledom na park i magnoliju lakše se podnese i težak dan i posao. Iako je posao zahtjevan, Viali upravo u tome vidi i njegov smisao i smatra da obiteljska medicina ne bi smjela biti posljednja karika, već središte samoga sustava.

Vanja Viali nikad nije požalila što je postala obiteljska liječnica jer joj taj posao omogućava da nekome zaista promijeni tijek bolesti, a direktno vidi i posljedice svojih odluka i upoznaje svoje pacijente kao ljude u cjelini. Zažalili nisu ni njezini pacijenti. Omiljenoj liječnici darovali su za rođendan stablo magnolije u parku ispred  ordinacije.

 

„Obiteljska medicina je i mjesto prvog kontakta i dugoročnog praćenja, kao i mjesto prevencije, ranog otkrivanja, koordinacije liječenja i skrbi nakon bolnice. To osobito vrijedi u onkologiji. Onkolog vodi antitumorsko liječenje, ali taj isti pacijent ima i hipertenziju, šećernu bolest, kroničnu bubrežnu bolest, infekciju, bol, nesanicu, depresiju ili problem kod kuće. A nakon aktivnog liječenja treba pratiti kasne posljedice terapije, povrat bolesti, nove tumore, kardiometaboličke rizike, mentalno zdravlje i funkcionalni oporavak. Za sve to treba liječnik koji poznaje pacijenta i koji na vrijeme dobiva potpune informacije“, kaže.

Snagu za svakodnevne borbe s bolestima, ali i sustavom, nalazi u trenucima, u kojima joj njezina profesija pruža sjajan osjećaj, kada nekome zaista pomogne. Može to biti ubrzavanje pojedinog pregleda, rano otkrivanje bolesti, sprečavanje nečije hospitalizacije ili jednostavno bolje liječenje za pojedinog pacijenta. Svjesna je, pak, da ni medicina nije svemoćna i da liječnici puno toga nemaju pod kontrolom.

„Baš zato mnogo znači kad vidimo da je trud dao konkretan rezultat. Najviše mi znače trenuci kad mi netko kaže da se osjećao sigurno jer je znao da ima kome doći. Medicina nije samo dobro obavljena pretraga i pravilno propisan lijek. Ponekad je najveća pomoć to što čovjek nije ostao sam između ustanova, nalaza i preporuka. To stvarno daje vjetar u leđa“, objašnjava Viali.

Posebne izazove liječnicima donose i pretrage koje ‘obavlja’ Google, ili, sve češće, umjetna inteligencija.

„Internet je promijenio odnos pacijenata prema zdravstvenim informacijama. Umjetna inteligencija to dodatno ubrzava. To što pacijent traži informacije nije problem. Informiran čovjek bolje razumije svoju bolest, aktivnije sudjeluje i postavlja bolja pitanja. Problem nastaje kada se sve informacije doživljavaju jednako vjerodostojnima. Ako netko smatra da on ili umjetna inteligencija znaju bolje, ne ulazim u natjecanje. Moj je posao objasniti preporuku, korist, rizik i alternative. Pacijent ima pravo odlučiti o vlastitom liječenju, uz uvjet da razumije posljedice. Umjetna inteligencija može koristiti za edukaciju i pripremu pitanja za liječnika, no ne bi smjela postati zamjena za pregled, kliničku prosudbu i odgovornost“, smatra.

Nije čudo da, uz sve navedeno, i liječnici klonu. I oni su samo ljudi, koje je, prema dostupnim informacijama, zaobišla sustavna podrška ili edukacije, koje bi im itekako pomogle u zahtjevnom radu, poput komunikacije s pacijentima.

„Nismo imuni na umor, tugu, bolest, obiteljske probleme ni razočaranje. Nevolja pomažućih profesija je očekivanje da ćemo vlastite muke ostaviti pred vratima ordinacije i cijeli dan biti jednako strpljivi, koncentrirani i emocionalno dostupni. Profesionalnost to donekle i traži. Ali, nitko nije neiscrpan. Podrška liječnicima u Hrvatskoj se još uvijek uglavnom svodi na dobre kolege, obitelj i vlastite načine nošenja sa stresom. Sustav se bavi time može li liječnik nastaviti raditi, a mnogo manje time kako taj rad dugoročno djeluje na njega. Postoje edukacije i pojedinačne inicijative, ali ne postoji razvijena, lako dostupna i povjerljiva kultura stručne psihološke podrške i supervizije“, kaže Vanja Viali.

Dodaje kako u njenoj profesiji vlada snažna kultura izdržljivosti i podrazumijeva se da liječnici moraju podnijeti teške dijagnoze, smrt, sukobe, pritisak i vlastite pogreške. No, to ne znači da oni ništa ne osjećaju. Zato smatra da im trebaju dobri programi psihološke pomoći, organizirana kolegijalna podrška nakon osobito teških događaja, mentorstvo, edukacija o profesionalnom izgaranju i stvarne organizacijske promjene koje uklanjaju uzroke.

Dok se to ne dogodi, pomažu i trenuci opuštanja, koje svaki liječnik bira prema vlastitim interesima. Za nju je glasno slušanje rock glazbe i plesnih ritmova na slušalicama  izbor broj jedan, a pokazuje i sklonost skandinavskom noiru, osobito u filmovima ili romanima, koje potpisuje Jo Nesbo.

Osim psihološke podrške, Vanja Viali smatra da bi komunikacijske vještine trebale biti dio medicinske edukacije od prve godine studija i kroz cijeli radni vijek jer nije dovoljno znati postaviti dijagnozu i propisati terapiju. Liječnicima bi itekako olakšala poduka o tome kako priopćiti lošu vijest, razgovarati s ljutitim ili prestrašenim čovjekom, objasniti neizvjesnost pa i priznati granicu vlastitog znanja ili voditi razgovor o kraju života. Ističe da je osobito važna komunikacija s onkološkim bolesnicima i njihovim obiteljima i da liječnik treba znati biti iskren, a ne oduzeti nadu, mada ponekad nada ne znači izlječenje, već može značiti i dobru kontrolu boli.

U svakodnevnom radu potrebno je i razumijevanje pacijenata. Važno je i povjerenje pacijenata u obiteljskog liječnika i da im pacijenti kažu čega se boje, što su pročitali i što ih je zbunilo. Da pitaju kad nešto ne razumiju. Da donesu popis terapije i nalaze i dođu na kontrolu i jave ako se nešto promijeni. Da ne kriju da ne piju propisanu terapiju ili da uzimaju nešto drugo.

„Istina nam treba da bismo svakog pacijenta mogli sigurno liječiti. No, i iza ovoga stola sjedi čovjek. Možda smo baš prije vašeg ulaska nekome priopćili vrlo lošu vijest. Organizirali skrb za umirućeg. Pokušavali pomoći u hitnoj situaciji. Razgovarali s obitelji koja više ne zna što joj je činiti. To nije opravdanje za neljubaznost ni za površan rad. Imate pravo očekivati profesionalnost. Ali, uzajamno poštovanje i strpljenje omogućuju da zajedno donesemo bolje odluke. Najuspješnije liječenje nije ono u kojem pacijent bez pitanja posluša liječnika. Ni ono u kojem liječnik samo ispuni pacijentov zahtjev. Najuspješnije je ono u kojem otvoreno razgovaramo, razumijemo svoje uloge i zajedno tražimo najbolje rješenje za liječenje“, zaključuje Viali.

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.