Mora li baš sve u životu biti novo i drugačije?

Drugačije od dosadašnjih iskustava i doživljaja, neizvjesno, uzbudljivo, napeto. Ili se u određenim trenucima volimo vraćati u mirna, poznata utočišta?

Kako godine prolaze, vrijeme sve brže nestaje i briše se razmak između dva godišnja doba, dva rođendana, između dočeka novih godina, kao da ga nema.

Kad sam prošlo ljeto odlazila iz svog ljetnog doma, obgrlila me ona ista tuga i tjeskoba kao i svih prethodnih ljeta.

Ona nije pulsirajuća, ona je mirna i teška, visi poput utega.

Znam da idem u novi ciklus rada, borbe, ponovnog odrastanja, balansiranja između izazova koje nisam mogla niti zamisliti.

A onda dođe novo ljeto i brod me ispusti na moj otok sunca.

Luka izgleda isto, doduše, gradi se nešto pored nje, ali još ne poprima jasan oblik. Dolazimo u kuću, ona nas čeka baš onakva kakvu sam je ostavila prije desetak mjeseci, poljubivši zidove da se opet u nju vratim.

Vidim, i ona je ista, a ja sam ta koja je za nijansu drugačija.

Zbog svega što se u međuvremenu dogodilo. Malo sam ranjivija, za zrno soli mudrija i hrabrija.

Prvo jutro, kao i svako do sada.

Izdaleka se čuju grlice koje se na granama ljube, slijedi kos skakućući po našoj siromašnoj travi (crvena zemlja je oštra i nemilosrdna u vrelim južnim danima), a zatim slijedi zbor cvrčaka dok se bugenvilija širi vrtom u svojim purpurnim bojama.

Svatko zauzima svoje mjesto, svoju ležaljku, sve se zna, tko što želi i što kome pripada. Zagrljaj prijatelja iz djetinjstva kao da smo se jučer oprostili u najavi jeseni, sjećajući se o čemu smo tada razgovarali, spremni nastaviti našu priču i pričati je dalje.

Na plaži poznati ljudi, komentari tko je kad došao i kada odlazi, tko je smršavio, a tko se udebljao, koga još nema i zašto – u malom mjestu čovjek postaje dokon i bavi se trivijalnim stvarima.

Ulazak u more… More je svuda slano i plavo, ali ovdje je slanije i dijamantno modre boje, ovdje sve ljepše cjeliva i manje boli.

Tako usidrena, na tren zaustavljam let, traženje i lutanje.

Ovdje može stati svijet a da ne trepnem očima.

Tu je sve poznato, tu nema iznenađenja, napetosti, rješavanja problema, ritmično kao crkveno zvono, kao sat, noću dok pjeva ćuk.

Opuštena sam i svoja, ne moram se skrivati, to sam samo ja, raspuštene kose, bez šminke, bijele kute, u cvjetnoj haljini, otkrivena, ogoljena.

Kako bi otac davno rekao – prije odlaska u nove radne pobjede.

Dobro je.