Želim se ovim putem zahvaliti mojoj najvećoj ljubavi, Loli, mome psu, i mojoj najomiljenijoj “doktorici”, mojoj sestrični Senki Pejković.

Svaka je od njih dvije na svoj način odigrala posebnu ulogu u ovom nezahvalnom periodu mog života.

Sve se događalo munjevitom brzinom.

U svibnju, nakon prvog ultrazvučnog pregleda i biopsije, zaključeno je kako imam “nešto”. Naredne su pretrage, iz tjedna u tjedan, to dodatno samo potvrđivale.

Dijagnoza je glasila: tri invazivna karcinoma na desnoj dojci. Operirana sam krajem srpnja, u rujnu sam prošla četiri ciklusa kemoterapije, sada sam na hormonskoj terapiji i čekam zračenje.

Veliko hvala mojoj najomiljenijoj “doktorici”, enciklopediji znanja iz zdravstva, mojoj Senki koja je prvog trenutka postavljanja dijagnoze u svakom trenutku bila tu za sva moja laička pitanja. Hvala joj što se angažirala oko mene na svakom mom pregledu. 

Odmah mi je rekla: “Ne sviđa mi se što je karcinom invazivan, no dobro je to što je rano otkriven.”

Ja sam tip osobe koja voli kad joj se kaže “u glavu”. Tako je kako je, idemo dalje. Moja je Senka žena koja nesebično voli svoj posao, ona se u potpunosti daje poslu, jednako prema svakom pacijentu!

Draga Senka, od srca ti hvala na svemu što si učinila za mene.

Veliko hvala i mojoj Loli, mom psu. Dobro ljudi kažu da je pas jedini čovjekov iskren prijatelj.

Lola je prekrasna mješanka labradora i ptičara. Udomila sam je prije četiri godine, nakon što je kao štene pronađena ostavljena na cesti. To je bio moj najbolji životni potez. Od tada smo nerazdvojne i ona je centar mog života. Imam samo nju i ona ima samo mene. Ona je doslovno kraljica moga srca.

U fizičkom smislu, jedino je ona bila sa mnom u svakom trenutku 24/7 (ona i ja).

Lola je ta koja je sa mnom proživljavala moje kemoterapije. Iako mogu reći da sam ih relativno dobro podnosila, ne znači da nisam imala jako teških i nepodnošljivih dana. Ona je ta koja me je motivirala na odlazak u šetnju i u prirodu. Osjećala je kada se ne osjećam dobro pa su tada naše šetnje trajale samo nekoliko minuta. Jer, noge su mi bile preteške, a i osjećala sam nemoć kao da se nalazim u tijelu 90-godišnjakinje. Lola je jednostavno osjetila i razumjela ono što većina ljudi baš i nije. Ljude možeš zavarati, ali psa ne možeš. Ona je osjetila moju energiju nemoći ili sreće i prilagođavala joj se. Kada mi se fizičko stanje nakon kemoterapije popravilo, izgubljeno bih vrijeme nadoknadila dugim šetnjama, čineći time dobro i sebi i njoj.

Hvala ti Lola na tvojoj ogromnoj bezuvjetnoj ljubavi. Hvala ti na tome što si u trenucima sreće ili nemoći uvijek uz mene. Volim te najviše na svijetu, Jojo moja.

Još se uvijek oporavljam od posljednje kemoterapije, od jučer imam i povišenu temperaturu, no sretna sam što sam ih sve odradila. Proći će, kao što i sve u životu prolazi. I dobro i loše. Jednako će tako proći i moje nuspojave.

Slobodno mogu reći da sam i sama sebi ikona. Ponosna sam na sebe budući da od postavljanja dijagnoze do danas nisam psihički “pala”, ni u jednom trenutku.  

Mišljenja sam da se sve događa iz nekog razloga i da ništa nije slučajno.

U ovakvim si situacijama što prije moramo prestati postavljati suvišna pitanja tipa “Kako?”, “Zašto baš ja?”, na koja ionako nećemo dobiti odgovor. Najvažnije je prihvatiti situaciju onakvom kakva ona zaista jest, bez imalo uljepšavanja. Treba se prilagoditi situaciji i živjeti dan po dan, okružiti se dragim i pozitivnim ljudima i raditi ono što nas čini sretnima.

Ja i dalje volim svoj život, jer on je samo moj i prihvaćam ga onakvim kakav zaista jest u svim njegovim dobrim i lošim izdanjima.

Život je lijep. Volim što se volimo. ♥

 Vaša Ljiljana!