Drage moje ženice, dugo se spremam ovo napisati, ali mi nije bilo lako kao kada sam pisala prvu priču. Tada je bio prejak naboj emocija pa su riječi same navirale. Pomislila sam zašto uopće pisati, ali sam shvatila da i vi sve ovo morate znati i čuti. Svaka od vas koja boluje.
Dakle, moja prva priča objavljena je pod naslovom “Taj ‘mali gad’ u mojoj dojci zapamtit će u čije je tijelo ušao“. Tada sam pisala o počecima moje bolesti, o ružnoj spoznaji da imam karcinom dojke, o operaciji, o 15 kancerogenih limfnih čvorova, o kemoterapijama, gubitku kose i glupim komentarima ljudi koji me poznaju.
Od tada je prošla skoro još jedna godina. Cijelo vrijeme sam na kemoterapijama, drugi puta sam izgubila kosu, i to baš kada mi se novonarasla počela sviđati. Čak sam je tako kratku i obojila. Mislim da mi je izgubiti opet kosu bilo gore i tužnije nego prvi puta, ali za Boga miloga, pa to je samo kosa.
Cijelo se vrijeme trudim normalno živjeti, smijem se, pjevam, družim s unucima, obitelji i nekoliko probranih prijatelja.
“Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.”
Zdenka Dvojković / Foto privatna arhiva
Jedno vrijeme mi je bilo fizički jako teško, ali ne želim priznati, tvrdoglava i uporna, ili kako moja djeca kažu pozitivno munjena. To mi se sviđa jer je pravi opis mene. U mojoj blizini nitko ne smije cendrati ni biti tužan, jer nisam ni ja. Svi glume, znam da im je teško, ali poslušni su. Ne pokazuju ni bol ni tugu – samo ljubav.
Najteže mi je s mojim suprugom, mojom muškarčinom. On koji je uvijek bio jak, hrabar, čvrst, moj pravi oslonac u životu, odjednom “strašljivko”, uplašen za mene, oči mu pune straha, brige i tuge, kao i ljubavi, koju zapravo nisam nikada prije osjetila baš tako jako. I zamislite, ja smrtno bolesna, sada uživam u svakom trenutku. Hrabrim supruga, stalno ga nasmijavam i uspijevam. Shvatio je da ću ozdraviti, vjeruje mi jer neprestano to tvrdim.
Prijetila sam “tom malom gadu” da će zapamtiti u čije je tijelo ušao, a da ne smije ni u čije. Izgleda da sam za sada ja pobijedila, no u duši ipak ostajem na oprezu. Moji tumorski marker su u normali, PET-CT nalaz je bolji od onoga u svibnju. To se poboljšanje najbolje vidi na metastazama u kostima koje nisam ni spomenula jer ih ignoriram.
Imala sam krize oko terapija, zapravo Nolvadexa, blokatora hormona. Nakon što sam pročitala što sve piše u deklaraciji odbijala sam piti taj lijek. E, tu mi je pomogla naša draga Ivana, koju silno volim, a upoznale smo se sasvim slučajno na početku moje bolesti. Ona je odmah kontaktirala žene koje piju isti lijek i nagovorila me da ga i ja počnem piti. Beskrajno sam joj zahvalna i ne znam kako sam uopće mogla biti tako glupa da odbijam lijek, ali to je bio trenutak mog teškog i slabog fizičkog stanja kao posljedica kemoterapija. Zato zapamtite, nikada ne činite nešto slično, jer terapije se moraju uzimati!
Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Konačno se sviđam sama sebi. Prije su mi se svi više sviđali od mene same, a to je, naravno, krivo. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.
Živim svoj život kako volim. Obitelj i dragi Bog su mi na prvom mjestu, kao i zdravlje te nekoliko izabranih prijatelja s kojima se smijem, otvoreno i iskreno govorim o svemu i znam da su uz mene što god da bude. Ne “metem” ispred tuđih vrata, ali to nikada ni nisam radila. Volim ljude i svima želim samo dobro, bez negative prema ikome, a ako mi se netko ne sviđa maknem se i jednostavno živim svoj život. I dalje želim biti dobra i ispravna, ali SVOJA. Veći dio godine živim na moru, buljim u njega, u svjetionik, galebove, ribare i divim se. Sadim si vrt i punim dušu. U Zagreb dolazim vidjeti svoju djecu i unuke ili ako moram na terapiju. No, sada sam na hormonskoj terapiji i citostaticima pa se liječim kod kuće, ne moram u bolnicu.
Ovo sve vam zapravo pišem kako bih vam rekla da nikada ne gubite nadu, da ne padate duhom i da naučite voljeti sebe. Pozitiva i radost u nama su jako važne, jednako koliko i kemoterapije. I onda je sve moguće. Ja imam sreću da imam i divnog onkologa kojemu silno vjerujem pa mu se i ovim putem zahvaljujem, kao i sestrama s Onkologije na Rebru.
Sve dobro što želim sebi, želim i svakoj od vas, ozdravljenje prije svega.
