Postoji trenutak koji ti razbije svijet. Jedan trenutak u kojem ništa više ne može biti isto. Taj trenutak za mene je bio kada sam napipala kvržicu, malu, tvrdu, neočekivanu, a težinu koju je nosila bila je nepodnošljiva. Sve što sam mislila da znam o sebi, svojoj sigurnosti, svojoj budućnosti, nestalo je u sekundi.
Ali, negdje duboko u meni, rodila se prva iskra borbe. Neću odustati!
Imala sam 35 godina. Starija kćerka krenula je u prvi razred osnovne škole, dok su blizanke imale samo pet mjeseci. Život je bio kaos: smijeh, plač, noći bez sna, flašice, pelene, torbe…
Ali, bio je pun ljubavi.
U tom svakodnevnom ludilu, život mi je pokazao koliko tanka linija dijeli normalno od nepredvidivog, kako možemo u jednom trenu izgubiti tlo pod nogama.
Zakazala sam pregled kod doktora. Otišla sam, pogledao me je ultrazvukom i rekao mi da ne paničarim, da je to samo fibroadenom. Ali, mir nisam našla.
Nakon nekoliko dana otišla sam na pregled kod onkologa. Dok je radio ultrazvuk, svaki pokret, svaki njegov pogled bio je kao udarac straha kroz tijelo.
A onda je rekao: „Postoji sumnja da je promjena maligna, moramo napraviti biopsiju.”
Taj trenutak promijenio je sve. Sve je nestalo. Ne znam ni kako sam stigla kući. Strah me je paralizirao i sve oko mene je postalo magla. Dani su prolazili, biopsija je bila učinjena i nakon tjedan dana stigao je nalaz. Potvrđeno je ono čega sam se najviše plašila. Doktor mi je rekao da je u pitanju maligni tumor dojke (HER 3+, ER7, PR7, gradus2). U tom trenutku nisam čula ništa više. Nisam ni plakala. Samo sam htjela izaći van, disati, pobjeći od tih riječi.
Tako je počela moja borba. Slijedile su odmah kemoterapije. Prvu sam primila 29. prosinca 2021. godine, I bila mi je najteža. Sjedila sam na stolici i gledala kako kroz cjevčicu u moje tijelo ulazi nešto što bi me trebalo spasiti, ali me u isto vrijeme i razara. Dani su postajali mjeseci. Tijelo se mijenjalo, lice gubilo boju, snaga je odlazila, ali negdje duboko u meni rasla je nova.
Svaki put kada sam ulazila u Institut u Kamenici, srce mi je preskočilo. Hodnici su bili puni žena koje prolaze kroz isto. Svaki pogled, svaka priča, svaki osmjeh, svaka suza bili su mješavina straha i snage. Bilo je dana kada sam mislila da ne mogu dalje. Gubitak kose je bio trenutak koji me slomio na neki čudan način. Svakim pramenom kose, kao da sam gubila dio sebe.
Sjećam se dana kada sam se ošišala i ostala ćelava. Starija kćerka me je tada pitala: „Mama, hoćeš li ti sada umrijeti”?
To pitanje ću pamtiti dok sam živa. Zaledila sam se. Zagrlila sam je i rekla da ću živjeti, zbog nje, zbog njenih seka, zbog svega što nas čeka.
Sjećam se dana kada sam se ošišala i ostala ćelava. Starija kćerka me je tada pitala: „Mama, hoćeš li ti sada umrijeti”? To pitanje ću pamtiti dok sam živa. Zaledila sam se. Zagrlila sam je i rekla da ću živjeti, zbog nje, zbog njenih seka, zbog svega što nas čeka.
Foto: Ivana Đurovka (privatni album)
Uslijedila je operacija. Opet strah, nada, bol, nemoć, sve se spojilo u jednom trenutku dok sam ulazila u salu. Dobro sam je podnijela, bila je to poštedna operacija.
Započelo je i zračenje. Svjetla u prostoriji, miris bolnice, tišina među nama ženama koje smo se gledale i razumjele bez riječi, sve je to ostalo zauvijek urezano u meni.
I ako danas još uvijek primam injekcije Zoladexa, svaka me podsjeti da sam živa, da sam pobijedila ono čega sam se najviše plašila. Da i dalje hodam, dišem, volim, vjerujem.
Rak nije kraj! On nas samo podsjeća koliko vrijedimo, koliko volimo i koliko možemo izdržati.
Iz svega toga rodila se i moja knjiga „Kroz tamu ka svetlu“, svjedočanstvo o životu, borbi i vjeri. Pisala sam je za svakog tko prolazi ili je prošao kroz neku borbu.
Zato vas molim. Ne čekajte. Pregledajte se, slušajte svoje tijelo. Vaša snaga je veća nego što mislite. Svaka kvržica, svaka promjena, svaka sumnja razlog je da odete kod liječnika.
Ako se sada osjećaš slomljeno, sjeti se, tvoja snaga je veća nego što misliš. Svaki udarac života može te oboriti, ali ne i zaustaviti. Drži se, vjeruj u sebe i svoju sposobnost da pronađeš svjetlo i u najmračnijim danima. Tvoja borba ima smisao, tvoja hrabrost inspirira, a svaki novi dan donosi priliku da nastaviš dalje.
Jedno je sigurno. Kroz tamu ka svjetlu, uvijek postoji put.
Niste same.
Odlomak iz knjige “Kroz tamu ka svetlu”
Naučila sam da ne moraš uvijek biti jaka. Da ima dana kada ti se plače, kada ti se šuti, kada ti nije ni do čega i da je to u redu. Shvatila sam da je tijelo prolazno, ali duša pamti sve. Pamti tko te je držao kada si padala. Tko ti je vjerovao i kada ti nisi. Prestala sam gubiti vrijeme na ljude koji mi nisu vidjeli dušu. Prestala sam objašnjavati da osjećam ono što boli. I najvažnije, konačno sam naučila voljeti sebe.
Ne onu staru sebe. Već ovu novu.
Umornu, ali hrabru.
Utišanu, ali mudriju.
Pogubljenu u mislima, ali stabilnu u koraku.
