Istraživanja pokazuju da je otvorenost u iskazivanju emocija bitna za bolje suočavanje s bolešću. Uz dozvolu uredništva prenosimo tekst s portala onkologija.hr. 

 

 

Obično se kaže da neke stvari ne znamo cijeniti dok ih ne izgubimo. Tako je i sa zdravljem. Briga za zdravlje javlja se obično u trenutku kada smo ga izgubili, kada smo se suočili s dijagnozom raka. Svaka osoba intimno živi u uvjerenju da je nepovrediva i besmrtna. Zato smo uvijek neugodno iznenađeni pojavom bolesti.

Kada kažemo da se osoba treba suočiti s dijagnozom raka, većina ljudi prvo pomisli na život s problemom. Suočavanje je, zapravo, stalno prilagođavanje problemu, ali i iznalaženje načina upravljanja problemom. Ne možemo promijeniti činjenicu da mi osobno, ili netko nama blizak i drag, ima rak, ali važno je raditi na tome da što uspješnije prihvatimo tu situaciju, da što primjerenije reagiramo i što kvalitetnije živimo s rakom.

Kada netko sazna da ima rak, doživljava cijeli niz emocija: šok, strah, zaprepaštenost, tugu, nevjericu, bijes, depresiju pa i paniku. Osoba ne vjeruje da se to njoj događa, ne čuje više ništa što joj liječnik govori, osjeća se sama, iako je s njom netko od obitelji ili prijatelja. Sve su to normalne reakcije i emocije koje ne treba skrivati.

Ako bolest doživljavamo kao gubitak svega što smo prije imali, javlja se osjećaj bespomoćnosti i naša budućnost izgleda loše.

Načini suočavanja

Najteži su prvi dani i tjedni nakon dijagnoze. Način na koji doživljavamo bolest kao prijetnju individualan je i važan u poimanju bolesti i prilagodbi na nju. Ljudi se obično suočavaju s dijagnozom raka na tri različita načina:

  • Prvi je aktivni način i usmjeren je na rješavanje problema: prikupljanje informacija o dostupnim načinima liječenja, poduzimanje koraka ka rješavanju problema, zanimanje za lijekove koji umanjuju mučninu i sl.
  • Drugi je način emocijama usmjereno suočavanje, a usmjeren je na olakšavanje i izražavanje emocija kako bismo se osjećali lakše: plakanje, razgovor o strahu prije novog načina liječenja, traženje podrške i sl.
  • Treći je način izbjegavanje suočavanja. Tada činimo sve drugo samo da se ne moramo suočiti s problemom, odnosno „zaboravljamo“, odgađamo, „prespavamo“, pravimo se da problem ne postoji: ignoriramo kontrole, odbijamo liječenje, činimo sve što nikada nismo činili usprkos bolesti i sl.

Ako se bolest vidi i doživljava kao izazov koji se može i želi izdržati ili uspješno proći, osoba se osjeća optimistično.

Kako pomoći oboljelom da se lakše suoči s dijagnozom, terapijom i prognozom raka?

Psihološka pomoć je od izuzetne važnosti. Prvi koji trebaju pružiti potporu su bliske osobe, obitelj i prijatelji. Njihova potpora je velika i nezamjenjiva. Oboljelu osobu treba prije svega znati slušati, ne opterećivati se strahom da ne znate odgovoriti na pitanje ili dati savjet. Ponekad je dovoljan samo prijateljski dodir i smiješak. Treba pomoći, a ne biti pretjerano zaštitnički nastrojen. Suosjećanje, razumijevanje i brižnost najvažnije su stvari koje se mogu pokazati i dati voljenoj osobi u tim teškim trenucima. Međutim, često briga bliskih osoba nije dostatna.

Osobe oboljele od raka imaju neku vrstu zadrške da sve svoje strahove i druge osjećaje vezane za bolest dijele sa svojom obitelji, plaše se izgovoriti ih glasno. Zadrška se često javlja iz potrebe da ih zaštite i poštede dodatne brige ili su potpuno zaokupljeni bolešću i nisu u stanju uspostaviti komunikaciju. S druge strane postoje i bolesnici koji se ustručavaju govoriti o osjećajima, a duševne smetnje smatraju znakom slabosti, pa psihičke probleme prikrivaju i umanjuju kako bi izbjegli dodatnu nelagodu i sram.

Istraživanja pokazuju kako je otvorenost iskazivanja emocija bitna za bolje suočavanje s bolešću. Tada je dobrodošla pomoć stručnih osoba da vrate nadu, uspostave kontrolu nad životom i tijekom liječenja i kao pomoć u trenucima krize i gubitka emocionalne snage.

Profesionalci na području mentalnog zdravlja (psiholozi, psihijatri, psihijatrijske sestre, psihoterapeuti) znaju pružiti takvu vrstu pomoći. Pomoć se može pružiti i grupno: To su suportivne grupe koje vode profesionalni grupni terapeuti (ali mogu biti vođene i od strane neprofesionalaca), u kojima bolesnici s drugima dijele probleme koje im je rak donio. One umanjuju osjećaj usamljenosti, vraćaju nadu, šire spektar mogućih pozitivnih načina reagiranja.

Ne ustručavajte se iskazati svoje osjećaje

Svaka emocija u toj situaciji je normalna i opravdana, najvažnije je da ju imate s kime podijeliti i da vas taj netko razumije bez suvišnih „zašto“.

Za pomoć i podršku u svakom trenutku možete se obratiti i našoj suradnici, psihijatrici Maji Vukoji, na e-mail [email protected].