Kad smo jednom u ženskom društvu razgovarale na ovu temu, jedna od nas ispričala je kako se doslovce gušila, nije znala što se dogodilo, zašto joj je tako, ali odjednom nije imala zraka.

 

Zdravlje je najvažnije. Nitko nije vrijedan moga zdravlja. Ove rečenice stalno sam ponavljala dok sam se vrtjela po krevetu pokušavajući zaspati. Imam problem na poslu. Zapravo ne vidim uopće zašto je taj problem, ali šef očito ima drugačije mišljenje. Moglo bi se govoriti o mobingu, o pokušaju da me natjeraju da odem, da se riješe jedne plaće, jednog radnog mjesta. Ali, zašto bih otišla? Volim svoj posao, ne želim tražiti drugi, imam znanje i iskustvo, uvijek sam se u poslu i životu općenito davala maksimalno. Tražim li previše ako samo želim raditi najbolje što mogu i doprinositi firmi i sebi kolikogod mogu?

U ovoj priči mnogi bi se mogli prepoznati, dovedeni u situaciju da se bore za svoje radno mjesto, odupirući se pritiscima šefova i kolega. Uslijed atmosfere na poslu i  nelagode zbog neizvjesne budućnosti radnog mjesta, ljude uhvati tjeskoba zbog koje pucaju po šavovima. Život im se pretvori u strah i strepnju, a takvo stanje izaziva i tjelesne reakcije.

Svuda oko nas događaju se ovakve priče i međusobni odnosi zbog kojih neki provode besane noći  i razbole se jer su nemoćni razriješiti problem u kojem su se našli. Psihijatri kažu da između 17 i 28 posto populacije u svom životu doživi neki anksiozni osjećaj.  O poremećaju se govori kad tjeskobno stanje postane izrazitije i ometa svakodnevne obveze, kako u obitelji tako na poslu i drugim aktivnostima.

Kad smo jednom u ženskom društvu razgovarale na ovu temu, jedna od nas ispričala je kako se doslovce gušila, nije znala što se dogodilo, zašto joj je tako, ali odjednom nije imala zraka.

Bilo mi je užasno. Odveli su me na hitnu, primila sam infuziju, pregledao me psihijatar, dobila sam tablete koje sam pila neko vrijeme. Sve dok jednom nisam otišla u mjesto mog djetinjstva. Tamo sam srela prijatelje iz školskih klupa, tamo sam se vratila svojim korijenima i više me ništa nije tištilo ni gušilo, ispričala nam je.

Povratak korijenima ju je preporodio i odagnao strahove koji su je mučili i izazivali tjelesne reakcije. Liječnici kažu da se ovakvim tjeskobnim stanjima možemo najbolje oduprijeti kad znamo tko smo. I da problem nije u nama. I da nitko nije vrijedan našeg zdravlja.

Možemo sebi pomoći dubokim disanjem, tehnikama opuštanja, redovitom tjelovježbom, izostavljanjem iz prehrane onih sastojaka koji opterećuju organizam. Stručnjaci savjetuju i da izražavamo svoje osjećaje, ne treba ništa “kupiti u prsi” i misliti „što će biti ako bude“ s najgorim mogućim scenarijima.

Nije uvijek lako oduprijeti se lošim mislima i lošim ljudima, ali kako mi je jednom rekao jedan čovjek u svakom mračnom kutku ima neka zraka svjetla. Ona može rastjerati tjeskobu i sačuvati zdravlje.