Ivana me zamolila da napišem tekst na temu „Budi sebi prva“, i dok započinjem pisati istodobno trpam u sebe petu pralinu za redom i gasim ne znam koju današnju cigaretu… Nije baš dobar početak, znam, ali nisam baš pri inspiraciji i pomišljam na gin tonic. „Budi sebi prva“ u mom životu ima otprilike isto značenje kao i „na dijeti sam od ponedjeljka“, „počet ću trčati kad zatopli“ (prehladno je) ili „kad malo zahladi“ (neću, valjda, po ovoj vrućini…).
Drugim riječima, „Budi sebi prva“ fraza je koju izgovaram isključivo kad razgovaram s prijateljicama nudeći im to kao suvisao ali površan savjet, vlastitim kćerima kad vidim da ponavljaju moje pogreške ili majkom, za koju doista mislim da s obzirom na dob mora sebi biti prva, iako me čak i to nekad nervira. Uglavnom ta je fraza, pošteno rečeno, u mom slučaju do sada bila ispražnjena od nekog značajnijeg sadržaja i služila mi je da nekome do čijeg mi je života stalo kažem da brinem i da mi je važan. Ništa više od toga…
Naći ženu koja je sebi prva, posebice među ženama s djecom, neka se druge ne uvrijede, prilično je rijetka pojava. Posebno u kulturi gdje se žene od malena uči da je biti sebi prvi sebično, nemilosrdno i posve neprihvatljivo. One koje su „sebi prve“ nažalost, ali i najčešće upravo će druge žene ocrniti kao one koje misle samo na svoju guzicu, sebeljubive su, nedovoljno posvećene obitelji, posljedično i karijeristice, loše matere, supruge, snahe, kćeri…
Čak ni one koje su sebi prve od djetinjstva jer ih je, pukim slučajem, netko tako odgojio ili su, još većom slučajnošću, same od sebe tako sazdane, ni mrtve neće priznati da su si prve, jer bi takvo priznanje odmah značilo da priznaju i sve ostalo, a naravno loše, što uz „biti sebi prvi“ ide.
Branka Gabriela Vojvodić / Foto: privatna arhiva
Ipak, znakovi pobune protiv takvog shvaćanja stvari počinju se u mnogih žena pokazivati nakon četrdesete, kad su obveze pomalo iscrpljene, brakovi potrošeni ili poništeni, djeca odlazeća, a ljepota blijedeća s prvim znakovima narušenosti. Tu starta neka bojažljiva briga o sebi, ali opet, uglavnom, na pogrešan način, ili, ako ništa drugo prilično zakašnjelo.
Vrijeme počinje nekako drukčije teći, a postajući manje napučeno drugima, neminovno se otvara prostor za ono što se do tada nije smjelo, a bome ni htjelo – brigu o sebi. Naravno, to još uvijek ne znači da ćemo odmah pohitati brinuti o svom zdravlju. Prije toga će na red uglavnom doći frizura, onda možda borba s kilogramima viška, pa posvećenost karijeri koja se do tada nije imala prilike razbuktati, revidiranje dotadašnjih prijateljstava, možda otkrivanje neke nove sklonosti koja ima šanse prerasti u hobi…
Zdravlje? Još smo mlade i što bi uopće moglo poći po zlu?
A što ne bi?
Susrećem sve više žena s ovakvom pričom… Nisu imale vremena, nisu imale simptoma, imale su druge brige, trebalo je djecu postaviti na noge, pokušati popraviti brak, adaptirati dnevni boravak, otplatiti kredit, zamijeniti automobil, promijeniti parkete u predsoblju, brinuti o roditeljima, brinuti o njegovim roditeljima, legalizirati garažu, brinuti i dalje o djeci, malo iz daljega negoli prije, ali ipak…
Nedavno su mi i samoj posumnjali na karcinom. Slučajno, naravno, prilikom sistematskog pregleda. Na sreću, nije bilo tako strašno kako je u prvi mah izgledalo, ali za vrijeme dok su mi u Vinogradskoj bolnici obavljali biopsiju kroz glavu su mi prolazile sve one godine u kojima sebi nisam bila prva. A bilo ih je previše. Kad su počeli spominjati operaciju, prvo sam kupila pidžame, da se ne sramotim u starim majicama na odjelu, odbijajući i dalje pomisliti na mogućnost da mi je život ugrožen i uporno se nastavljajući fokusirati na efemerne stvari…. Ako idem na operaciju, moram pedikeru, moram se ofarbati, zbrinuti psa, obećati djeci da će sve biti O.K. da se ne prestraše, utješiti partnera, obaviti stvari važne za posao, obaviti veliko čišćenje stana jer, kako ću, pobogu, kad se iz bolnice vratim kući iz kreveta živjeti s paučinom koju moram gledati a ne mogu ustati i maknuti je partvišem iz vidokruga…
U mom slučaju, barem za sada, ništa se loše nije dogodilo. Ali, prvi put znam da može. Meni, isto kao i drugima. Drugima jer si nisu bile prve i meni, koja u jednom trenutku svog života (doduše poodavno) nisam vidjela ginekologa predugo vremena. Jer, jasno – nisam imala vremena.
Naravno da jesam. I naravno da ga ima svaka od nas. I to točno onoliko koliko nam ga je potrebno. Jer kako drukčije objasniti da ga odjednom nađemo tek kad nas netko suoči s mogućnošću da je ono možda uistinu ograničeno.
Biti sebi prva nije sramota, biti sebi prva nije sebično, biti sebi prva nije ni sebeljubivo ni nemilosrdno…
Biti sebi prva znači pobrinuti se da traješ za sebe i za one koje voliš.
Darežljivo je, odgovorno i pametno.
