U povodu Lila tjedna – Tjedna ženskog zdravlja – intervju za „Nismo same“ dao je i predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, prof. dr. sc. Stjepko Pleština.
U mnogim je zemljama broj žena oboljelih i umrlih od raka dojke u padu. U Hrvatskoj su te brojke u porastu. Ponekad se čini da nas je zahvatila epidemija raka dojke, da je on postao kao gripa. Što je po Vašem mišljenju ključni razlog da Hrvatska gubi bitku s rakom dojke?
Broj oboljelih od zloćudnih bolesti raste u gotovo svim zemljama svijeta (starenje populacije, okolišni čimbenici, bolja dijagnostika…), u nekim (najrazvijenijama) i usprkos tome smrtnost opada i sve je više preživjelih. Hrvatska, nažalost, nije među njima. Više je razloga za to, a novac je samo jedan od njih. Organizirana borba protiv raka podrazumijeva aktivnost i odgovornost svih dionika, ne samo liječnika i zdravstvene administracije, već i građana. U borbi protiv raka ključni su prevencija (izbjegavanje prepoznatih čimbenika rizika), rano otkrivanje bolesti (nacionalni programi gdje su mogući i stručno opravdani), te potom pravovremeno i optimalno liječenje (“onkološka mreža”). Hrvatska ne gubi bitku s rakom dojke, stanje je tu bolje nego u bilo kojoj drugoj zloćudnoj bolesti. Uvijek ističem da je privilegija biti žena s rakom dojke, ne samo u odnosu na muškarce, već i na žene s bilo kojom drugom solidnom zloćudnom neoplazmom. O raku se dojke najviše govori, udruge bolesnika su najaktivnije i sama je organizacija zdravstvene skrbi u tom području najbolja. Najranije je započela i najbolje je organizirana kampanja ranog otkrivanja raka dojke (ima najbolji odziv ciljane populacije!), a gotovo da i nema lijeka koji je registriran u svijetu a da nije na Listi lijekova HZZO-a i dostupan našim bolesnicama. Kad bi bar bilo tako i u bolesnica/ka s drugim zloćudnim tumorima….
Na stranici „Nismo same“ objavljene su intimne ispovijesti žena koje su se redovito kontrolirale, no rak im je otkriven tek nakon što je zahvatio limfne žlijezde. Imamo i slučaj da se pacijentica redovito kontrolirala. Imala je tumor debelog crijeva, a otkriven joj je kada je bio već u 4. stadiju. Što biste savjetovali ženama koje osjete da se u njihovom tijelu nešto događa, a liječnici im kažu da su zdrave. Nakon nekog vremena utvrdi se da ipak nisu zdrave. Dapače, imaju rak. Imamo li mi dobru dijagnostiku? U čemu je problem?
Ne mogu komentirati pojedinačne slučajeve bez potpunih podataka, no u načelu i u najrazvijenijim zdravstvenim sustavima otprilike se četvrtina bolesnika dijagnosticira u uznapredovalom stadiju maligne bolesti. Ne radi se pritom neminovno o liječničkoj greški, nekada bolesnik dođe prekasno jer nije imao simptome, ali nekada je i primarni tumor toliko mali da ne daje simptome i ne uočava se, ali je bolest toliko agresivna da je već metastazirao. Dakako, ima i bizarnih slučajeva da se na neku potrebnu pretragu čeka mjesecima.. Dijagnostika nam je s obzirom na BDP dobra, ali je ne koristimo optimalno. Puno je bespotrebnih i besmislenih pretraga, koje onda generiraju “liste čekanja” i onemogućavaju pregled onda kada je on potreban… Rješenje je u tome da se definira algoritam pretraga i prava bolesnika (ali i onih koji uopće nisu bolesni!).
Prof. dr. sc Stjepko Pleština / Privatna arhiva
Ono što nedostaje u sustavu iz moje pozicije pacijenta jedan je Referentni centar u kojem bi oboljeli dobili sve potrebne informacije da ne lutaju i gube energiju i vrijeme. Postoji li mogućnost da se tako nešto otvori na instituciji na kojoj Vi radite? Je li ikada bilo govora o tome?
Ne da je bilo govora, već u mojoj ustanovi Referentni centar Ministarstva zdravstva za rak dojke postoji godinama. Tim za rak dojke osnovan je 1975. godine! No, referentni centar u sveučilišnoj bolnici “nulte” kategorije je mjesto gdje bi se trebali rješavati najsloženiji slučajevi, a ne mjesto koje bi zamijenilo primarnu zdravstvenu zaštitu na području cijele RH!!! U tome i jest naš problem, nemamo adekvatnu zdravstvenu mrežu, “idi na Rebro”, to ne može zamijeniti dobro organiziranu skrb niže razine!
Nekoliko ste se puta javno založili i za definiranje nacionalne onkološke mreže. U kojoj je to fazi i što bi za pacijente značila jedna takva mreža?
Donošenje Nacionalnog plana borbe protiv raka je ključno. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja ga nema. Ne na deklarativnoj, već na izvedbenoj razini. Mora se znati gdje bolesnik ide, što će tamo dobiti i u kojem roku. Moje “nagradno pitanje” već nizu ministara i direktora HZZO-a je koliko Hrvatska ima onkoloških institucija? Nepromišljeni kažu pet, to su one koje imaju izvor zračenja za radioterapiju. Ali, u koliko se bolnica operiraju bolesnici s rakom ili primjenjuje liječenje kemoterapijom i/ili nekim drugim oblikom sistemskog liječenja? Odgovor je skoro u svima! Daje li to kvalitetu? I tko to radi? Mi smo možda jedina zemlja u kojoj postoji internistička onkologija, a radioterapeuti daju kemoterapiju!
Što bi značilo definiranje onkološke mreže?
Značilo bi dostupnost i kvalitetu liječenja bolesnika, znalo bi se tko što smije i mora raditi, ne bi bilo više da netko radi po nadahnuću, a kad štedi novac kaže “idite na Rebro”, oni imaju i mogu…
U onkologiji je velik problem razdoblje do postavljanja dijagnoze. Pacijenti čekaju mjesecima. Nedugo mi je jedna prijateljica koja ima suspektnu cistu na dojci rekla kako su ju naručili tek krajem godine na ultrazvuk? Kako to promijeniti?
Prema nedavno istraživanju koje je provedeno u Zagrebu više od 80 posto žena sa sumnjom na rak dojke dobilo je dijagnozu unutar mjesec dana od prvog liječničkog pregleda. Na tome bi nam mogle pozavidjeti i mnogo razvijenije zemlje. Više od polovice njih je započelo liječenje unutar idućih mjesec dana. Nažalost, vjerojatno to nije slučaj u cijeloj Hrvatskoj. Problem jest dijagnostika, no puno se pretraga radi bespotrebno pa to onemogućava pregled onih kojima je on potreban. Nisu tome krivi bolesnici (zdravi građani). To je odgovornost poglavito liječnika obiteljske medicine.
Kako poboljšati odaziv pacijenata na redovite kontrole? Jedna ginekologinja iz maloga mjesta u razgovoru nam je rekla kako je njezino mišljenje da bi, kao u doba Andrije Štampara, trebalo ići od kuće do kuće i ljudima govoriti kako je iznimno važno da vode brigu o svom zdravlju. Kakav je Vaš prijedlog?
Već sam više puta istaknuo značaj liječnika primarne zdravstvene zaštite. Obiteljski je liječnik ključan u prevenciji i ranom otkrivanju bolesti, ali vrlo mu je značajna uloga i tijekom liječenja s obzirom na to da je ono sve više izvanbolničko.
Što je s lijekovima? Slijedimo li razvijene zemlje u primjeni novih terapija?
U liječenju raka dojke gotovo da nema što nemamo na Listi lijekova HZZO-a. Nije u lijekovima problem! Teško je i bit će sve teže slijediti razvoj onkologije, ali po tome RH nije jedinstvena.
Što bismo svi zajedno mogli učiniti da se smanji broj oboljelih i umrlih od raka?
Svi bismo zajedno trebali preuzeti odgovornost. Trebali bismo se dogovoriti što će, tko i gdje činiti. Svima je u interesu da se jasno definiraju prava i obveze.
