Prošlo je godinu dana od kako je Enisa Zulović na našoj stranici podijelila svoju priču. U tih godinu dana ova je hrabra žena osnovala udrugu oboljelih i liječenih žena od raka dojke „Bolest nije kraj“, pokrenula istoimenu web stranicu i napisala novu knjigu „Novi početak“. Sve pod motom nismo same.
Piše: Enisa Zulović
Danas je ono sutra kojem ste se jučer tako veselili.
Pitanje: Što činite danas kako bi vaše sutra bilo onoliko plodno koliko ste željeli da bude danas?
Svakog jutra, buđenjem, svjesna sam činjenice kako je život prolazan. Ponekad poželim da ne spavam, da uživam u svakoj sekundi, ignorirajući bolove i strahove. Da, bojim se i ja ali uglavnom to drugi ne vide. Koliko je ono moje “dobro sam” progutalo suza, boli i tuge, a bilo je tako najbolje, za sve!
Znam da nije ništa vječno, pa ni rak, na kraju krajeva. Netko će nekom doći glave, on meni ili ja njemu. Ovo vrijeme je (zasluženo) moje, toliko toga sam uradila za pet godina. Najvažnije je da nisam pokleknula, niti sam poražena. Nije bilo lako, jer svaki pad sam popratila uzdahom, svaku suzu ispratila osmijehom.
Ono dno, na kojem se sastaneš sama sa sobom, dođe ti kao ljekovito blato, lekcija koju ne zaboravljaš. Naučiš da je život jedan, da ne smiješ tapkati u mjestu jer ne znaš kad će oluje završiti. Život je uvijek bio više od disanja. Odvaži se i zagrli svaki trenutak, osmijeh na licu svoga evlada (potomstva, op.ur.), stisak ruke svoga muža. Budimo svjesne da će dunjaluk (ovaj svijet, op. ur.) donijeti hiljadu razloga za brigu. Na nama je da mu kontriramo, da nađemo hiljadu razloga za osmijeh.
“Okrenite se malo oko sebe. Pogledajte svoje lice u ogledalu. Nekako, u igri što se zove život, mi žene često zaboravljamo na sebe, pokušavajući da budemo sve, svakome!”
Okrenite se malo oko sebe. Pogledajte svoje lice u ogledalu. Nekako, u igri što se zove život, mi žene često zaboravljamo na sebe, pokušavajući da budemo sve, svakome! To što nemam dio sebe, ne znači da moj sluh, moj vid manje vrijede, naprotiv! Moja čula su izoštrena, jasno vidim prave vrijednosti oko sebe. E, to je svrha!!!
‘’A tako nam malo fali, malo sunca, malo cvijeća’’, reče leptir. S vremenom shvatiš da nema pravog trenutka, jer od svakog možeš napraviti pravi. Jednostavno, insan (ljudsko biće, op. ur.) ne može cijeniti blagodat življenja dok se dobro ne nadiše lepeze emocija. Zato budi zahvalna Bogu na njegovoj milosti. Koliko god voljela sebe, ne možeš znati što je bolje za tebe od njega, koji te stvorio. Bože, hvala ti na tvojoj milosti.
Zašto sam prestala voljeti proljeće?!
Život stoji ispred mene kao vječno proljeće s novom i sjajnom odjećom.
Mart se bliži.
Pet godina.
Pet godina dijagnoze užasnog kancera koji će lebdjeti tu sve dok se duša ne vrati tamo gdje joj je mjesto.
U svom preispitivanju shvatila sam da Allah ni jednom čovjeku ne daje iskušenje a da ga prije toga ne zavoli. Bolest je škola onima koji su razumom obdareni.
Kroz lepezu teških emocija i nemoći, bilo je kao na ringišpilu – borba s dušom, sa sobom, s bolešću uz želju da ne izgubim pozitivnu sebe.
Bilo je dana kada mi ramena padnu, oči budu zamagljene od suza. Da bih izbjegla tužne poglede, uzdahnula bih i rekla samoj sebi sve će biti OK i ti to možeš, bez obzira što sam ponekad bila skeptična, skoro sigurna da ne mogu.
Željela sam biti jaka, uostalom šta mi može bol osim baciti me na koljena, a ne i pokoriti.
Na kraju je ostala ona famozna krilatica: “lahko je Enisi”. Priznajem, nisam se sramila svom mužu reći: Trebaš mi, lakše je u dvoje.
Nema ničeg pogrešnog u razmišljanju da su dva srca jača i bolja od jednog.
Često sam bila svjedok kako ljubav blijedi pred bolešću. Jadno, nažalost.
No, sa druge strane, nisam vidjela nigdje više ljubavi kao u bolničkim posteljama.
I danas, bez obzira što su oluje protutnjale, još uvijek se kao petogodišnjakinja uvučem u njegove ruke.
Mnogo toga je on prekrio osmijehom,u inat suznim kapljicama u uglu oka. Meni je bilo dovoljno! Nije sramota, nemojte biti svoje bitke same!
Mart je tu, pred vratima.
Prestala sam se radovati proljeću upravo iz ovog razloga. Blesavo, ali podsjeti me na bolan izraz moje kćerkice koja je čvrsto držala rukicu na ustima da ne krikne. A nije bilo lahko suočiti se sa činjenicom da možete izgubiti mamu!
I danas, dok se sneno posmatram u ogledalu, ispijajući kahvu, pišem korice novog početka.
Ya Rabb, kako da Ti se zahvalim na još jednoj šansi??? Hvala Ti na mraku, jer sam kroz njega naučila šta je svjetlost.
Related posts
U listopadu nosimo roza
Ivanka Nikolić: “Živimo moj rak i ja”
Ivanka Nikolić iz Strizivojne s rakom živi već 18 godina. Ovo je njezina priča. “Ono što mogu poručiti svim ženama je da sam pronašla neviđenu hrabrost u ovoj bolesti.” Autor videa: Suzana Arslani Povežite se s nama na društvenim mrežama! Facebook: Nismo same Instagram: nismosame Twitter: nismosame