Ako imate problema s prilagodbom nakon bitke s malignom bolešću, svakako potražite psihološku pomoć!
Kad se osobe nađu u situaciji da im se promijenila kolotečina života, mijenja se i čitava dinamika svakodnevice. Zapravo, dotadašnja svakodnevica nestaje i nastupa nova situacija koju bismo mogli nazvati ‘izvanredno stanje’.
Borba s karcinomom jedna je od situacija u kojima grčevito branimo život i naizgled nemamo vremena za razmišljanje, za strah, za poraze… No, ipak, navedeni se osjećaji provuku kroz male, nevidljive pore i mijenjaju nas. Izvana i iznutra. A onda prođe oluja i nebo se razvedri, zavijori bijela zastava, ljudi oko nas krenu dalje… Rat je završio, a u vama još traje. I puca i tutnji i svijet se prevrće. A vi? Kosa vam više nije ista, tijelo izgleda drugačije, ne osjećate stvari kao prije…
U vas se uvukla anksioznost od budućnosti, samoće, povratka bolesti, ogorčenost i samosažaljenje ili krivnja što su neke ratnice s kojima ste se zajedno borile izgubile bitku.
Ali, treba imati na umu da nas sve što se događa od trenutka kada se rodimo – mijenja. I dobro i loše. I nemoguće je nastaviti ‘tamo gdje smo stali’. To bi mogli jedino kada bismo ono između odrezali, obrisali, zamrznuli, kao da nismo ni živjeli. Upitajte se imate li osjećaj da od vas navedeno traži okolina ili to tražite vi sami. Jer, drugima je lako objasniti samo ono što kod sebe razumijemo i prihvaćamo.
Navest ću jedan konkretan primjer iz prakse.
Dragica (68), udana, majka odrasle kćeri, dolazi na grupnu psihoterapiju nakon liječenja karcinoma dojke. Potištena je, plače, ne može spavati te nema hrabrosti otići na kontrolu. Konstantno zamišlja trenutak u kojem će dobiti rezultat da se bolest vratila. Potom kreće pričati o svom životu. Njezina je kći upravo s obitelj odselila u Ameriku, suprug joj je podrška, ali se teško navikavaju na ponovni suživot budući da je on cijeli radni vijek proveo u inozemstvu, dok je ona bila kućanica i podizala dijete. Kroz terapiju Dragica priznaje da se boji promjena, povrijeđena je jer je kći odselila tako daleko i to nakon što se ona razboljela, a navedeno je oživjelo i ljutnju koju osjeća prema suprugu budući da ju je često ostavljao samu u nezahvalnim situacijama.
Bolest je dodatno uzdrmala Dragičinu svakodnevicu. Pokušali smo je suočiti s vlastitim samosažaljenjem, činjenicom da emocionalno ucjenjuje kći (pri svakom kontaktu s njom neutješno je plakala), zamjeranjem suprugu koji je ipak privređivao za obitelj i sa strahom od smrti. Pozvali smo njezinog supruga na razgovor, potaknuli smo ih da porazgovaraju o svom odnosu, uputili ih kako mogu popraviti odnos te smo postigli dogovor da uskoro zajedno odu na kontrolu. Sljedeći put kad se čula s kćerkom Dragica se uspjela nasmiješiti, iako se bojala da će se svaki trenutak rasplakati. Otišla je i na kontrolu kod onkologa, a nalazi su bili uredni. Sve navedeno prošli smo zajedno s njom. Pritom smo joj dali do znanja da je iza nje teška epizoda i da nas bolest često tjera da ‘počistimo nered’ u svim sferama našeg života.
Što zapravo nakon bolesti treba priznati sebi?
Nisam ista. Imam strahove da će se bolest vratiti. Mislima se vraćam u određene faze bolesti. Vlastito tijelo mi je odbojno. Ne osjećam se privlačnom. Umorna sam. Sporije obavljam sve aktivnosti i obaveze. Ne volim stvari koje sam prije voljela. Neki su me ljudi počeli zamarati.
Kako preoblikovati te misli?
Za početak trebate biti svjesni toga da možete i smijete biti drugačiji. Strah je normalan i drži se ‘pod kontrolom’ redovitim pregledima i razgovorima s bliskim i stručnim osobama. Vraćati se u određene faze bolesti čak je i poželjno, sve dok ih ne razradimo, isplačemo, prihvatimo kao dio sebe.
Traume ne nestaju preko noći. Ni tijelo se ne oporavlja preko noći. Treba ga maziti, hraniti, tetošiti.
Privlačnost je subjektivna stvar. Ne postoje dva subjekta koja vide isti objekt identično privlačnim.
Razumljivo je da sa ste umorni. Organizam je potrošio silnu energiju kako bi se izborio za život i treba mu dopustiti da sam određuje svoj tempo.
Bolest nam ponekad služi kao dioptrija. Ne podnosimo više iste gluposti. Bolje vidimo neke stvari oko sebe. Bolje shvaćamo propušteno, jače želimo nikad ostvareno. To se može odnositi na ljude, mjesta i druge snove koje smo imali, a i na neke nove.
Ako imate problema s prilagodbom nakon bitke s malignom bolešću, svakako potražite psihološku pomoć!
Pacijentice me nakon teških bolesti i trauma često u suzama pitaju: “Kada ću opet biti ona stara? Hoću li ikada to postići?”
Uvijek im odgovorim: “Nećete. Nikada nećete biti ona stara. Trenutno ste sasvim druga osoba. Ono što morate postići jest pronaći u sebi onu treću. ‘Treću ja’.
