Imala sam divne roditelje i prekrasno djetinjstvo, nedostajala mi je samo sestra. Netko samo moj, netko koga su imale sve moje prijateljice.
Sudbina je odlučila dovesti me u srednjoj školi u njezin razred. Prvih nekoliko mjeseci mijenjala me za jednu drugu curu i nitko nikada ne bi rekao da ćemo ikada biti prijateljice. Ali gle čuda! Uskoro mi se zavukla u srce i do danas je tamo ostala.
Postale smo nerazdvojne. Prvi izlasci, prvi dečki, prva slomljena srca… uvijek smo bile tu jedna za drugu.
I onda sam se ja odlučila udati. Naravno, nikada nije bilo u pitanju tko će biti kuma. To je jedino mogla biti moja sestra, moja Dunja. Nitko drugi ne bi mogao zauzeti to mjesto, nitko to ne bi ‘odradio’ kao ona.
Dvanaest dana prije no što sam trebala roditi umrla je moja mama, moj veliki oslonac u životu i moj život se srušio. Ali ona je opet bila tu, nenametljivo ali uporno, uvijek je bila tu. Plakala je sa mnom, šutjela je sa mnom. Njezina je mama postala moja mama, njezina obitelj bila je moja obitelj. I nikada im to neću zaboraviti. Na svijet su stigle moja Lana, a nekoliko godina kasnije i Nika. Dunja je jedina osoba kojoj bih povjerila djecu osim svoga muža i zato je ona objema krsna kuma. Jer znam, da mi se jednoga dana nešto dogodi ona bi uvijek bila tu za njih.
Kada sam se razboljela, njoj sam prvoj rekla za kvržicu i obje smo bile sigurne da to nije ništa. Ona me naručila na ultrazvuk, išla je sa mnom na biopsiju. Iščekivala nalaz jednako nestrpljivo kao i ja. Nažalost nalaz nije bio dobar, ali moja je podrška opet bila tu za mene. Nikada mi nije dopustila ni da pomislim da neću biti dobro. Dunja je bila tu cijelim putem kroz bolest, bila je moja dobra vila, moj anđeo čuvar. Donosila mi je u bolnicu kolače, pazila na moga muža i djecu.
Kada sam upoznala Dunju shvatila sam da sestra ne mora biti osoba koju je rodila tvoja majka. Naprotiv, to može biti osoba koja je slučajno ušla u tvoj život.
Lijepa moja… volim te, hvala ti na svemu. ♥
Tvoja Iva
