Da dobre vijesti spavaju do podne netko je već davno rekao. To me jutro nazvao brat i rekao: ‘Stara ima rak. Moraju je odma’ operirat, ne znam kako će, godine, astma…’. Svijet mi je stao taj sekund kad sam spustio slušalicu, učinilo mi se kao da propadam. ‘To se mami ne može dogodit’. Ipak je.
Nazvao sam je i rekla je kako stvari stoje: Tumor je bio na desnoj dojci ili kako to oni kažu Npl. mammae dex. Bilo je to nekoliko dana nakon Božića 2004. Mama je tada imala 70 godina.
Doletio sam iz Zagreba prvim avionom i u glavi vrtio samo kako sam je skoro 20 godina viđao možda desetak dana godišnje, kako sam je zvao jednom tjedno i taj strah da ću je možda izgubiti je bio neopisiv.
Kad sam je došao vidjeti, nakon operacije, poljubila me i zagrlila. I onda pitala: Jesi dobro?
Jesam li JA dobro j*** te? U trenutku kad nije znala hoće li uopće preživjeti, brinula se za mene i brata.
Izgledala je puno bolje nego sam očekivao, čak mi je i doktor rekao da nikad nije vidio da se netko tako dobro drži i zafrkava i smije kao ona i cimerica u sobi kojoj su također amputirali dojku.
Rekao mi je da je operacija bila jako teška jer je bilo pitanje hoće li se uopće probuditi iz narkoze, s obzirom na astmu. U cijeloj je situaciji dosta pomoglo jer je mama cijeli život bila medicinski radnik, a i Dubrovnik ima jednu bolnicu tako da je znala da je u dobrim rukama doktora i ljudi koji je poznaju. Znam da mnogi nisu te sreće.
“Jesam li JA dobro j*** te? U trenutku kad nije znala hoće li uopće preživjeti, brinula se za mene i brata.“
Maro Prizmić i njegova mama / Foto: privatna arhiva
U takvim je situacijama najgore biti nemoćan, osim da budeš potpora, podrška,… da si tu. Neke drage sam ljude izgubio upravo zato što nisu u sebi pronašli snagu da izdrže.
Kad se tako nešto dogodi, ne možeš suvislo razmišljati. Odnio sam joj u bolnicu zelenu menestru (mislim, za one koji ne znaju riječ je ukratko o tri vrste kupusa, kuhanog s najmanje tri vrste suhog mesa). Nasmijala se do suza, naravno da to nije smjela jesti, ali su doktori i sestre barem ‘omastili brk’.
Brat i moj otac, iako bivši muž, bili su uz nju svaki dan, bilo mi je važno da ju snaga nije napustila. Gledajući je tako bespomoćnu u krevetu kako se nakon svega smije, ona je meni dala snagu, a kasnije, kad su meni stvari bile jako loše, sjetio sam se upravo nje i njenog osmijeha i onog: Jesi dobro?
Za mjesec i pol dana mama će imati 83 godine. Prekjučer ju je unuka ošišala, lijepo, moderno. Sredi se gospođa kad ide na kavu s frendicama. Stavi cvike, traku za kosu, lijepo obuče i kao da nikad ništa nije bilo. Moja lavica, kraljica… Xena-princeza ratnica.
Maro Prizmić / Foto: privatna arhiva
