Zovem se Sanja, u kolovozu 2025. godine imala sam obostranu mastektomiju, i ovo je moja priča.
Priča je to o tome kako se ležeran ultrazvučni pregled pretvorio prvo u šutnju liječnika kamenoga lica, potom u mamografski pregled koji je uslijedio odmah nakon ultrazvuka, pa u nalaze zbog kojih sam upućena u bolnicu Rebro, na biopsiju. A ja sam sve to vrijeme bila uvjerena u to da mi nije ništa. I da su sve te situacije koje mi se događaju samo “tehnikalije”. Termin za biopsiju dobila sam vrlo brzo. Objasnili su mi postupak: prvo jedna dojka, potom i druga.
“Zašto obje”, začudila sam se.
„Doktor će vas nazvati“, odgovorili su mi.
I nazvao je.
„Sanja, onako je kako smo i mislili“, počeo je.
Tko je mislio? Ja nisam mislila ništa jer meni nije ništa, prošlo mi je glavom.
„Nosim vaše nalaze na onkologiju, kolegica će vas zvati“, nastavio je.
I zvala je. Uslijedio je prvi susret na onkologiji, daju mi informacije koje dobivaju druge žene, ali ne i ja. Jer meni nije ništa!
„Karcinom je, zapravo dva su različita. Nije često, ali događa se“, govori mi liječnica.
„Kako ćete me liječiti?“, pitam.
„Konzilij će se dogovoriti o tome, do tada idemo s hormonskom terapijom”, odgovara.
„Dok se vi dogovorite, mogu li ja na planinarski izlet od nekoliko dana?“, pitam ponovno.
„Možete, vidimo se kada se vratite“, rekla je liječnica.
I otišla sam, na pet dana planinarenja, kupanja, druženja, smijeha i šutnje. Mojih osam nevjerojatnih prijateljica u Zagrebu je grizlo nokte dok sam ja skitala po Mljetu. Obitelj nije znala ništa.
Drugi odlazak na onkologiju definirao je stvar: krajem kolovoza čeka me operacija obiju dojki, obostrana mastektomija.
„Mogu li do tada na more?“, pitam onkologicu.
Ona se osmjehuje.
„Možete“, kaže, „samo se vratite na vrijeme za preoperativne preglede.“
Nazvala sam svojih osam sjajnih žena i dogovorila s njima oproštajnu feštu za moje grudi. Dobro su me služile svih ovih godina i red je da ih dostojno ispratim. Jedini uvjet za tu našu feštu bio je da sve nosimo crveni ruž. Te nedjelje, devet je žena vrištalo od smijeha, sprdalo se s dijelovima svojih života i redalo koktele. Konobari su vrtjeli glavama, a mi smo uredno popravljale ruž na usnama. Obitelj i dalje nije znala ništa.
Otišla sam na more svjesna da je to zadnje poznato i uobičajeno ljetovanje, nakon operacije sve će biti drukčije.
Vratila sam se tjedan dana prije operacije. Trebalo je reći obitelji.
Nije bilo lako reći da imam rak starijem sinu i snahi, koji više od deset godina na drugom kontinentu grade život. Rekla sam im da ne pakiraju kofere i ne dolaze, jer nema svrhe. Nije bilo lako reći mlađem sinu da će me ‘hendlati’ kada i ako ne budem mogla sama. Zamolila sam ga da do tada ne dramimo, jer nema drame. Nije bilo lako reći ni roditeljima, oboje su zakoračili u 90-e. Vidjela sam strah u maminim očima da ću ja njih napustiti prije nego što oni napuste mene, i očev ukočen pogled. Pitali su me tiho – jesam li došla na vrijeme?
„Da, mislim da jesam“, odgovorila sam.
Odradila sam i prvu i drugu operaciju, uskoro me čeka i treća. Zračenje, pametni lijek, trinaest kemijskih kila viška, nesanica, kostobolja… sve što ide uz terapiju.
Navikavam se na novi život u drukčijem tijelu. Još nije posve moje, ali bit će, radim na tome.
Drage dame, ne preskačite preglede i termine Nacionalnog programa za rano otkrivanje raka dojke. Brigu i pažnju koju dajemo drugima dužne smo – dati i sebi.
Najvažnije: ne izbjegavajte Nacionalni program za rano otkrivanje raka!
Related posts
Ivanka Nikolić: “Živimo moj rak i ja”
Ivanka Nikolić iz Strizivojne s rakom živi već 18 godina. Ovo je njezina priča. “Ono što mogu poručiti svim ženama je da sam pronašla neviđenu hrabrost u ovoj bolesti.” Autor videa: Suzana Arslani Povežite se s nama na društvenim mrežama! Facebook: Nismo same Instagram: nismosame Twitter: nismosame
