Psihijatrija, logopedija i kriminologija su joj bile jako zanimljive, ali je socijalni rad pobijedio u izboru zvanja Maje Starčević jer ispunjava njene široke i raznolike interese, dok istovremeno omogućava sagledavanje čovjeka iz različitih perspektiva. Ili, kako to ona kaže, socijalni rad je profesija koja obuhvaća pomalo od svega, povezujući različita znanja i vještine. Maja Starčević je mlada socijalna radnica u Hrvatskom zavodu za socijalni rad, u područnom uredu u Dugom Selu, koja se već nametnula znanjem, entuzijazmom i velikim osmijehom među kolegama i korisnicima. Na upit kako to komentira, dala nam je do znanja da je pohvale vesele, ali da i dalje stoji čvrsto na zemlji.

„Cilj socijalnog radnika nije prikupljanje nagrada i pohvala, već pružanje pomoći, podrške i razumijevanja osobama koje se nalaze u različitim životnim teškoćama. Ipak, lijepo je dobiti pohvalu od korisnika jer mi daje i zadovoljstvo i potvrdu da je moj trud nekome doista značio. Socijalni radnik je odgovoran uspostaviti odnos povjerenja i suradnje s korisnikom, uvijek vodeći računa o zaštiti korisnikovih prava, dostojanstva i dobrobiti. Međutim, važno je razumjeti da je taj odnos dvosmjeran te da korisnik ima pravo odlučiti želi li i u kojoj mjeri sudjelovati u procesu koji se odnosi na njegov život“, kaže socijalna radnica Maja Starčević. Zbog svega toga navodi kako su im komunikacijske vještine iznimno važne, ali i da empatija, aktivno slušanje, strpljenje i iskreno zanimanje za potrebe korisnika pomažu u postupnoj gradnji povjerenja između korisnika i socijalnih radnika.

Nekad je to zaista teško, bez obzira na trud, jer se medijska slika u javnosti kreira mahom s teškim životnim pričama, pojedinačnim i obiteljskim tragedijama, a socijalnog radnika se često prikazuje kao nekog zlog činovnika, koji samo oduzima djecu ili prava pojedincima. Zbog takve slike ljudi u centar za socijalni rad često dolaze s nepovjerenjem i predrasudama. I naša se sugovornica s time svakodnevno susreće.

„Pritisak javnosti i negativni medijski prikazi dodatno nam otežavaju posao. Temelj našega rada jest biti uz čovjeka, saslušati ga, razumjeti njegove potrebe i pružiti mu podršku u teškim trenucima. Međutim, korisnici nam zbog medijskih naslova i javnih prozivanja znaju doći s nepovjerenjem i oprezom. Zato nam je jedan od izazova izgraditi odnos u kojem će se osoba osjećati sigurno, prihvaćeno i slobodno govoriti o svojim problemima. Svaka osoba koja nam se obrati ima vlastitu životnu priču, iskustva, strahove i očekivanja, a jednako tako i svoju predodžbu o tome što socijalni radnik radi i kakvu joj pomoć može pružiti. To vrijedi za sve skupine korisnika, uključujući osobe s oštećenjem zdravlja, koje se često, uz vlastite životne i zdravstvene izazove, suočavaju s nesigurnošću pri ostvarivanju svojih prava i dostupnosti podrške. Puno puta sam se našla u situaciji u kojoj su korisnici spominjali ili komentirali medijske napise, očekujući da se i ja uključim u raspravu. Ipak, smatram da moja profesionalna odgovornost nije u tome da opravdavam ili komentiram svaki medijski naslov, već da pozornost usmjerim na osobu ispred mene“, komentira Maja Starčević.

I među korisnicima koji dolaze po pomoć postoje razlike u informiranosti oko stjecanja prava i pomoći koju očekuju. Čini se da su među bolje informiranima upravo onkološki pacijenti, dijelom zahvaljujući tehnologiji, a dijelom zbog upućenosti jednih na druge tijekom dugih čekanja na preglede i terapije.

„Onkološki pacijenti koji se dobro snalaze u digitalnom svijetu često brže i jednostavnije dolaze do potrebnih informacija. Ipak, unatoč sve većoj dostupnosti digitalnih izvora, usmena predaja i dalje ima iznimno važnu ulogu u razmjeni informacija i iskustava među oboljelima. Mnogi od njih korisne informacije saznaju upravo tijekom čekanja liječničkih pregleda, primanja kemoterapije ili u redovima u ljekarnama, razgovarajući s osobama sa sličnim iskustvom. A mi ih, osim informiranja o pravima i uslugama koje mogu ostvariti u sustavu socijalne skrbi, upućujemo i na mogućnosti ostvarivanja prava u drugim sustavima te na pomoć i podršku, kakve im nudi njihova lokalna zajednica, ako je takva podrška dostupna. Pritom je posebno važno informacije pružiti razumljivo i pristupačno i ostaviti dovoljno vremena za pitanja i pojašnjenja“, ističe Maja Starčević.

 

Maja Starčević: ‘Jedan od najtežih tereta u našem poslu jest spoznaja da je čovjeku pomoć potrebna, a da mu je, unatoč svim našim nastojanjima, ne možemo pružiti u mjeri u kojoj bismo željeli. Takve su situacije posebno teške jer smo svjesni nečije patnje, potreba i životnih okolnosti, a istodobno se suočavamo s ograničenjima sustava i vlastitim mogućnostima.’

 

Maja Starčević: fotografije/privatni arhiv

Ipak, nekad ni najbolja volja nije dovoljna jer zbog sustava ili nekih drugih okolnosti, pomoć izostane. Barem u onom obliku koji bi bio zadovoljavajući za pojedinog korisnika. Takve situacije stvaraju frustracije i kod ljudi u potrebi, ali i kod njihovih socijalnih radnika.

„Jedan od najtežih tereta u našem poslu jest spoznaja da je čovjeku pomoć potrebna, a da mu je, unatoč svim našim nastojanjima, ne možemo pružiti u mjeri u kojoj bismo željeli. Takve su situacije posebno teške jer smo svjesni nečije patnje, potreba i životnih okolnosti, a istodobno se suočavamo s ograničenjima sustava i vlastitim mogućnostima. U takvim trenucima nastojim učiniti sve što je u mojoj profesionalnoj moći kako bih korisniku pružila podršku i pronašla moguća rješenja. Ranije sam često osjećala i krivnju, kada nekome nisam uspjela pomoći onako kako sam željela. Preispitivala sam se jesam li mogla učiniti više, pronaći neko drugo rješenje ili postupiti drugačije. S vremenom sam, međutim, shvatila da ne mogu preuzeti odgovornost za sve životne okolnosti i sudbine ljudi kojima pomažem. Takvo bi me preuzimanje odgovornosti dugoročno emocionalno iscrpilo i moglo dovesti do profesionalnog sagorijevanja, a time i ugroziti moju sposobnost da svoj posao nastavim obavljati empatično, predano i odgovorno. Naučila sam da profesionalna odgovornost znači učiniti sve što je u mojoj moći, ali i prihvatiti da postoje situacije na koje ne mogu utjecati. Ipak, to ne znači da me teške priče korisnika ne dotiču. Ponekad ih ponesem kući, a moji mi najbliži tada znaju reći da mi ‘glava još nije došla doma’“, kaže socijalna radnica Starčević i dodaje da njen posao ne prestaje odlaskom iz ureda, zbog čega nastoji pronaći ravnotežu između poslovnog i privatnog života, kako bi se kvalitetno mogla posvetiti i korisnicima i bliskim osobama.

„Jedino tako možemo sačuvati svoju empatiju, ljudskost i profesionalnu predanost. Jedan od najvećih izazova socijalnog rada je kako ostati dovoljno blizu čovjeku, da razumijemo njegovu patnju, a istodobno naučiti kako je ne nositi kao vlastiti teret“, objašnjava dugoselska socijalna radnica, koja sebe vidi kroz različite uloge u životu. Osim što je socijalna radnica, ona je, kako kaže, i kći, sestra, prijateljica, partnerica i još puno toga, a sve su te uloge važan dio njene osobnosti i identiteta.

Njima zaokružuje sliku o sebi jer vjeruje da su ljudi puno više od profesije kojom se bave i zato nastoji sačuvati prostor za sebe i sve svoje odnose, kako bi zadržala vlastitu ravnotežu. Kada postane preteško, povuče se u svoj mir i preslaguje vlastite misli i osjećaje.

„Teško mi je prihvatiti da teret mog posla, koji često nosim i doma, nesvjesno prenosim i na svoje najbliže. Iako imamo stručnu podršku kroz superviziju, koja nam pomaže sagledati stvari iz različitih perspektiva i lakše se nositi s emocionalnim izazovima posla, meni je osobno najdraža podrška koju mi pružaju moje kolegice. One najbolje razumiju ono što ponekad ni ne mogu riječima do kraja objasniti, poznaju težinu našeg posla i razumiju osjećaje nakon posebno zahtjevnih razgovora, susreta i životnih priča“, tumači Maja Starčević. Ističe kako važnu ulogu u njenom životu, dakako, imaju i obitelj i prijatelji. Trudi se ne opterećivati ih detaljima iz poslovnog života, ali joj već i sama prisutnost i razumijevanje bliskih osoba puno znače. Pravo mjesto za punjenje njezinih baterija je, pak, u prirodi, u tišini.

„Meni je to dragocjen prostor mira i obnove energije. Kada svakodnevno radite s ljudima, slušate njihove životne priče, pokušavate razumjeti njihove potrebe i pronalazite rješenja za brojne probleme, sasvim je razumljiva potreba za povremenim povlačenjem u tišinu. U prirodi ne moram žuriti, donositi odluke, rješavati probleme ni neprestano razmišljati o sljedećem zadatku. Mogu jednostavno biti prisutna u trenutku, bez očekivanja i zahtjeva“, smatra Maja Starčević.

Kada se baterije napune, vraća se u ured s osmijehom jer je posao socijalnog radnika, ma koliko težak nekad bio, i dalje ispunjava. Razloge za to pronalazi u situacijama koje je potiču na razmišljanje, preispitivanje vlastitih postupaka i neprestano učenje, ali, ponajprije, u radu s ljudima. Kako kaže, teško jest, ali se ne može zamisliti u poslu, koji ne bi bio usmjeren na čovjeka.

No, dodaje da je posao socijalnog radnika i zanimljiv jer je nepredvidiv i gotovo joj ni jedan dan ne sliči prethodnom.

„U jednom trenutku sjedim u uredu, obrađujem dokumentaciju i rješavam administrativne obveze, a u već u idućem žurim na teren i ne znam što me tamo čeka“, prepričava Maja Starčević.

Ipak, postoje i oni trenuci kada joj je teško, bilo da se radi o donošenju odluke i procjene, koja značajno utječe na život pojedinaca i obitelji, ili kad je pritisne opseg samog posla. Naime, socijalni radnici su često suočeni s velikim brojem korisnika, opsežnom dokumentacijom, kratkim rokovima i velikom administracijom. Kako bi sve to uspješno riješili, moraju imati dobre vještine za organizaciju vremena, slaganje prioriteta, kao i za istodobno obavljanje više zadataka.

U radu s ljudima nema najdražih ili manje dragih skupina s kojima se susreće, ali najzahtjevnijim korisnicima smatra one koji ne prihvaćaju vlastitu odgovornost za okolnosti u kojima su se našli pa svoje nezadovoljstvo i frustracije prenose na socijalne radnike, očekujući od njih da riješe sve njihove probleme.

No, ono što se na kraju pamti jesu, primjerice, brojne anegdote, osobito s terenskih obilazaka.

„Osim susreta s korisnicima i njihovim životnim okolnostima, nerijetko susrećemo i njihove kućne ljubimce. Jednom smo kolegica i ja ugledale velikog psa, koji na prvi pogled nije djelovao baš druželjubivo. Zbog straha smo završile na povišenom dijelu kuće, a odatle pokušavale nemoguće – prijeći u susjedovo dvorište. Poslije smo saznale da je pas bio i gluh i slijep. Kada danas prepričavamo taj događaj, teško je ne nasmijati se vlastitoj reakciji i cijeloj situaciji. Trudim se pamtiti takve, zabavne anegdote, dok ona manje lijepa iskustva nastojim ostaviti iza sebe i iz njih izvući ono što mogu naučiti“, kaže Maja Starčević.

Ističe, ipak, da se znanje i stručnost socijalnih radnika najbolje očituje u neposrednom radu s korisnicima, a da im puno energije oduzima fluktuacija zaposlenih i ogromna količina papirologije pa im ostaje premalo vremena za direktan rad s ljudima. Smatra da bi im uvođenje jednostavnijih digitalnih sustava moglo pomoći i pružiti više vremena za rad s ljudima. A i kada ne može korisniku do kraja pomoći onako kako želi, socijalna radnica Maja Starčević nastoji pružiti podršku, a takvu poruku je uputila i korisnicima i kolegama.

„Ne možemo uvijek birati životne izazove, ali možemo birati da jedni drugima budemo podrška. Ponekad je najvrjednije jednostavno biti tu jer neke okolnosti ne možemo promijeniti, ali možemo učiniti da se nitko u njima ne osjeća sam“, zaključila je.

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.