„Bolest je noćna strana života, teža putovnica. Svatko tko se rodi ima dvostruko državljanstvo, u kraljevstvu zdravih i u kraljevstvu bolesnih.” Susan Sontag

Bolest je jedna od rijetkih životnih situacija koja čovjeka prisiljava da se suoči s pitanjima na koja često nema jednostavnog odgovora: Zašto se to dogodilo baš meni? Jesam li to nekako zaslužio? Zašto sada? Zašto netko drugi ostaje zdrav, a ja sam obolio? I, ako postoji Bog, zašto je dopustio da se ovo dogodi?

Ta pitanja postaju posebno snažna kod teških bolesti. Dijagnoza ne znači samo suočavanje s fizičkom prijetnjom. Ona često potresa čovjekovu sliku svijeta, osjećaj pravednosti i pretpostavku da se život odvija prema nekakvom razumljivom redu.

Način na koji čovjek odgovara na bolest dijelom ovisi o njegovoj osobnosti, životnom iskustvu i okolnostima, ali i o njegovu svjetonazoru. Vjernik, ateist i agnostik mogu potpuno različito interpretirati istu dijagnozu. Međutim, razlike nisu uvijek onakve kakve bismo očekivali.

Zašto bolest uopće doživljavamo kao kaznu?

Ljudi prirodno pokušavaju pronaći uzrok događajima koji ih pogađaju. Posebno teško podnosimo događaje koji izgledaju nasumično.

Ako netko doživi nešto loše, jedna od najstarijih ljudskih reakcija jest traženje moralnog objašnjenja: „Mora postojati razlog.“

Iz toga lako nastaje misao:

„Ako mi se dogodilo nešto loše, možda sam nešto pogrešno učinio.“

Takvo razmišljanje može imati različite oblike. Netko može bolest povezati s konkretnim postupkom („previše sam radio“, „nisam pazio na sebe“), netko s moralnim ponašanjem („ovo mi se vraća“), a netko s višim, religijskim planom.

Pritom je važno razlikovati uzrok bolesti od značenja koje joj čovjek naknadno daje.

To više nije samo medicinsko pitanje. To je egzistencijalno pitanje.

Karcinom je posebno pogodan za osjećaj nepravde zato što često razbija intuitivnu predodžbu o tome kako bi život „trebao“ funkcionirati.

Ljudi često očekuju neku vrstu moralne proporcionalnosti:

– dobar čovjek trebao bi biti nagrađen;

– loš čovjek trebao bi biti kažnjen;

– onaj tko se zdravo hrani i brine o sebi trebao bi ostati zdrav;

– mlada osoba trebala bi imati pred sobom dug život;

– roditelji bi trebali nadživjeti svoju djecu.

Stvarnost, međutim, nije uređena prema takvom sustavu.

Karcinom može dobiti osoba koja cijeli život živi zdravo, koja nikada nije pušila, redovito vježba i brine o prehrani. Može ga dobiti i osoba koja je godinama pušila. Može nastati u starosti, ali i u djetinjstvu.

Upravo zato karcinom često proizvodi osjećaj da „ovo nije pošteno“.

I ta rečenica zapravo govori nešto vrlo duboko. Čovjek često ne tvrdi da je bolest medicinski nemoguća, već da je egzistencijalno neprihvatljiva.

„Nije pošteno“ znači: „Ovo se ne uklapa u moj osjećaj kako bi život trebao izgledati.“

Vjernički pogled: „Kazna nije isto što i kušnja.“

Religiozni ljudi nisu jedna homogena skupina. Čak i unutar iste religije postoje vrlo različita shvaćanja bolesti.

Jedan od najjednostavnijih religijskih modela jest model kazne: čovjek čini nešto pogrešno, a bolest predstavlja posljedicu ili Božju kaznu.

Takav način razmišljanja postoji u različitim religijskim tradicijama i kroz različita povijesna razdoblja. Međutim, velike religijske tradicije često nude i mnogo složenije odgovore.

U suvremenom kršćanskom razumijevanju, bolest se često opisuje kao posljedica nesavršenosti i prolaznosti ljudskog života, kao kušnja, kao prilika za određeni oblik duhovnog suočavanja ili jednostavno kao dio prirodnog svijeta, ali ne nužno kao izravna Božja kazna.

Ipak, vjernik može osobno bolest doživjeti kao kaznu, upozorenje, kušnju ili poziv na promjenu.

„Zašto Bog dopušta bolest?“

Za mnoge vjernike upravo je ovaj pristup najvažniji. Umjesto „Bog mi je poslao rak zato što sam nešto skrivio“, može nastati „Ne znam zašto se ovo dogodilo, ali vjerujem da nisam sam u tome.“

To je vrlo različita psihološka pozicija.

Ateist koji ne vjeruje u Boga obično neće bolest interpretirati kao Božju kaznu ili kušnju.

Karcinom se može razumjeti kao posljedica bioloških procesa: stanice nakupljaju mutacije, mehanizmi kontrole rasta zakažu, imunološki sustav ne ukloni abnormalne stanice i nastaje bolest.

Ali to ne znači da ateist neće doživjeti bolest kao nepravdu.

Naprotiv.

Ateist može vrlo snažno reći: „Ovo je užasno nepravedno.“

Samo što „nepravda“ ovdje nema nužno metafizičko značenje. Ona može značiti da je događaj duboko nespojiv s ljudskim osjećajem pravde.

Drugim riječima, vjerovanje u Boga nije nužno da bi čovjek osjećao nepravdu.

Agnostički pogled može biti posebno zanimljiv jer polazi od priznanja da čovjek možda jednostavno ne zna postoji li konačno objašnjenje.

Agnostik može reći: „Ne znam postoji li Bog, ne znam postoji li neki viši smisao i ne znam zašto se ovo dogodilo. Znam samo da imam bolest koju moram liječiti.“

Takav stav može biti vrlo oslobađajući, ali i vrlo težak.

Oslobađajući je zato što čovjek ne mora pronaći metafizičko objašnjenje.

Težak je zato što nema nužno uvjerenje da će ga netko ili nešto na kraju „objasniti“.

Ali i vjernici i ateisti emocionalno prolaze kroz iste faze.

I kod jednih i drugih izraženi su:

– strah;

– nemoć;

– osjećaj nepravde;

– gubitak kontrole;

– potreba da događaj dobije smisao.

Posebno opasan oblik razmišljanja je: „Sam sam kriv“.

Postoji razlika između pronalaženja smisla i samookrivljavanja.

Ako osoba nakon dijagnoze kaže „Ovo me natjeralo da shvatim što mi je u životu važno“, to može biti konstruktivna reinterpretacija događaja.

Ali ako kaže „Dobio sam rak zato što sam loš čovjek“, to može biti vrlo destruktivno.

Isto vrijedi za obitelj oboljelog. Rečenice poput:

„Da je ranije otišao liječniku…“

„Da nije toliko radio…“

„Da se bolje hranio…“

ponekad daju prividan osjećaj kontrole, ali mogu neopravdano povećati krivnju.

Činjenica da neki čimbenik povećava rizik određene bolesti ne znači da je osoba koja je oboljela moralno odgovorna za bolest.

Možda je jedan od najdubljih razloga zbog kojih bolest doživljavamo kao kaznu ili nepravdu upravo gubitak osjećaja kontrole.

Dok smo zdravi, lako vjerujemo da svojim ponašanjem možemo u velikoj mjeri upravljati životom.

Zašto ljudi traže smisao čak i kada ga nema?

Čovjek teško prihvaća čistu slučajnost.

Zato što je u igri identitet, budućnost, obitelj, tijelo i vlastiti život.

Potraga za smislom tada može biti način psihološkog preživljavanja.

Netko će reći: „Ovo me promijenilo.“

Netko: „Ovo me približilo vjeri.“

Netko: „Shvatio sam koliko mi je obitelj važna.“

Netko: „Shvatio sam da ne želim više živjeti život koji sam prije živio.“

A netko će jednostavno reći: „Ovo nema nikakav smisao. To je strašno i nepravedno.“

I nije nužno natjerati ga da pronađe smisao.

Postoji li „pravedna“ bolest?

Vjerojatno je upravo ovdje najvažnije odvojiti dvije različite stvari.

Uzročna pravednost ne postoji u biologiji.

Stanice ne odlučuju je li osoba dobra ili loša.

Karcinom ne bira moralno zaslužnu osobu.

Ali, postoji ljudska potreba za pravednošću.

Kada kažemo da je nečija bolest „nepravedna“, često ne tvrdimo da je priroda prekršila neki zakon. Govorimo o tome da je događaj u suprotnosti s našim osjećajem onoga što bi čovjek trebao imati pravo očekivati od života.

U tom smislu rečenica „Nije pošteno da on ima rak.“ nije medicinska tvrdnja.

To je izraz ljudske empatije.

Konačno pitanje nije uvijek „Zašto?“, nego: „Što sada mogu učiniti s ovim što mi se dogodilo?“

Vjernik na to može odgovoriti vjerom.

Ateist odnosom prema stvarnosti, ljudima koje voli i vremenu koje mu je preostalo.

Agnostik prihvaćanjem neizvjesnosti.

Netko drugi možda neće pronaći nikakav odgovor.

I sve su to legitimni ljudski načini suočavanja s činjenicom da bolest nije raspodijeljena prema našim predodžbama o zasluzi, dobroti ili pravednosti.

Možda je upravo to jedna od najtežih lekcija ozbiljne bolesti: svijet nije moralni sustav nagrađivanja i kažnjavanja.

Ali čovjek ipak može odlučiti kakav će odnos prema toj bolesti zauzeti.

Može je smatrati kaznom.

Može je smatrati kušnjom.

Može je smatrati slučajnošću.

Može je smatrati nepravdom.

Može u njoj tražiti smisao.

A može priznati da smisao ne zna pronaći.

U konačnici, pitanje nije samo što čovjek vjeruje o bolesti, nego i što mu to vjerovanje omogućuje da učini s vlastitim strahom, patnjom i neizvjesnošću.

I upravo se tu granice između vjernika, ateista i agnostika često pokažu mnogo manje oštrima nego što se na prvi pogled čini.

A možda je jedan od najtiših oblika hrabrosti pronaći način da unatoč bolesti nastavimo živjeti.

Jer ponekad život ne traži od nas da shvatimo zašto je oluja došla.

Samo da, dok traje, ne zaboravimo da smo još uvijek ovdje.

I da iza svakog oblaka postoji nebo koje nije nestalo, samo ga neko vrijeme ne možemo vidjeti.