Prošle godine u listopadu saznala sam da imam rak debelog crijeva. Bilo je gotovo slučajno – spremali smo se na drugo dijete. U sklopu priprema za potpomognutu oplodnju, otkrila sam da imam nisko željezo. Nakon što se vrijednosti nekoliko mjeseci nisu popravile, iako sam uzimala odgovarajuće preparate, a žurilo mi se u postupak oplodnje, obiteljski liječnik predložio je gastroenterološke pretrage. Kada mi je doktor na kolonoskopiji otkrio da imam karcinom, za mene je to bio šok! Imala sam 36 godina, uvijek sam bila savršenog zdravlja i vrhunske fizičke forme (vodim studio za vježbanje yoge i kineziterapije u Velikoj Gorici), zdravo jedem, ne pušim i nitko u mojoj obitelji nije bolovao od raka debelog crijeva.

Gledala sam u nevjerici svoju dvogodišnju djevojčicu i razmišljala o tome hoće li ona odrastati bez majke.

Brankica Butorac: Kada vidim mamu da drži za ruku djevojčicu i vodi je u školu, strahujem hoću li ja to doživjeti.  

 

Moj je život bio predivan i imala sam toliko toga za izgubiti – pronašla sam pravu ljubav i obožavam svog supruga, radim posao koji je san mojih snova, materijalno smo situirani, imamo predivno, dugo željeno dijete… Bila sam pošteđena teških životnih situacija sve do dijagnoze.

Kada se čovjek tako mlad suoči s vlastitom smrtnošću, to te zauvijek promijeni. Postaneš svjestan toga koliko smo zapravo krhki i da zapravo nemamo kontrolu nad svojim životom.

Iza mene je velika operacija. Odrezano mi je 40 cm debelog crijeva i pripadajuća 23 limfna čvora, žučna vrećica te komad jetre. Prošla sam šest mjeseci kemoterapije.

Sada sam dobro. Točno je godinu dana od dijagnoze, posljednje kontrole pokazale su da sam zdrava.

Počela sam opet raditi i funkcionirati kao prije.

Naravno, strah od povratka bolesti još je tu jer moj je karcinom bio velik, visokorizičan i dosta je limfnih čvorova već bilo zahvaćeno.

Nedavno sam sudjelovala u raspravi u jednoj grupi u kojoj nikome nije bilo poznato moje zdravstveno stanje. Svima nam je postavljeno isto pitanje: Koja je vaša najveća životna želja?

Ljudi su svašta odgovarali, a kada je došao red na mene, rekla sam: – Doživjeti starost!

Svima se to u grupi činilo kao trivijalna želja, vidjela sam podsmijeh u tuđim očima. Razumijem ih, ni ja nisam shvaćala kolika je privilegija u životu doživjeti osamdesetu, devedesetu, pa i stotu. I meni se to podrazumijevalo.

Prošla sam sve faze koje prođu ljudi nakon ovako teške dijagnoze, osobito roditelji male djece. Teško je. Kada vidim mamu da drži za ruku djevojčicu i vodi je u školu, strahujem hoću li ja to doživjeti. Bojim se kako će se suprug snaći sam ako umrem, hoće li se uspjeti ponovno oženiti. Kako bi moje dijete, kojemu sam sve na svijetu, to podnijelo? O tome kako bi bilo mojoj mami ne mogu ni razmišljati.

Dobra stvar je to što sam profiltrirala prijatelje – s onim pravima sam se još više zbližila, a oni drugi su se samo prestali javljati. Život dobije jednu drugu perspektivu. Bila sam izuzetno ambiciozna i imala sam velike poslovne planove. Sada mi je najvažnije provesti vrijeme s obitelji. Svi prijašnji problemi i brige sada su mi smiješni. Također, otkrila sam jednu višu razinu duhovnosti kroz duboku meditaciju i hipnoterapiju, jedan sasvim novi svijet.

Nadam se da će sve biti dobro, da ću imati sreće i da ću uspjeti preživjeti.

Jedina želja u životu mi je ispratiti kćer kroz školovanje, plesati na njenoj svadbi i držati svoje unuče u naručju.