Roza boja je dio mog života. Odmalena sam obožavala ciklame, zbog njihove boje i opojnog mirisa. I veći dio moje odjeće je u svim mogućim roza nijansama.

Kako je počela moja priča? Sasvim slučajno, na samu staru godinu 2020., na redovnom sistematskom pregledu. Iako sam sistematski pregled već obavila ranije iste godine, u privatnoj klinici, nešto me je tjeralo da se ponovo naručim na pregled. Sada znam da je onaj gore imao svoje razloge, i zahvalna sam mu na tome, svaki dan. Mamografija je pokazala „nešto“ klasificirano kao BI-RADS 4. Doktorica je još napravila UTZ na kojem se ništa nije vidjelo. Rekla je da je nalaz uredan. Internist koji radi u klinici, i kojeg sam tražila da bude na pregledu, prije je radio kao onkolog u KBC-u Rijeka. I tu sam imala sreće. On je odmah reagirao, razgovarao je s doktoricom i zaključio da moram hitno kod kirurga. Već sljedeći tjedan bila sam u KBC-u na pregledu kod kirurga. Niti jedan od liječnika koji me je pregledavao narednih dana nije napipao tumor. Ali pretrage su pokazale da je tumor tu, da je velik, zloćudni, i da bi trebalo odstraniti veći dio moje dojke.

Jasmina Tomulić: Kako je počela moja priča? Sasvim slučajno, na samu staru godinu 2020., na redovnom sistematskom pregledu…

 

Kad sam nakon prve mamografije došla kući, nalaze sam jednostavno odložila. Slavljem sam ispratila staru godinu i dočekala novu 2021. Ni slutila nisam kako će sve teći. U prvom trenutku nisam shvaćala ozbiljnost situacije. Mislila sam da je to nešto benigno, što će vjerojatno trebati operativno ukloniti, i sve će biti kao prije. Negdje, ipak, u dubokom kutku mog razuma nešto je šaptalo da moram biti ozbiljnija i da moram prihvatiti sve moguće situacije. Nakon nekoliko dana, uzela sam nalaz mamografije i na internetu potražila klasifikaciju BI-RADS. Nisam imala pojma što je to. Kad sam našla informaciju koju sam tražila, malo sam se zamislila, ali još uvijek bez panike.

Preglede sam obavljala jako brzo pa moram pohvaliti tim za dojku KBC-a Rijeka. Već polovicom siječnja imala sam magnifikaciju dojke nakon koje su tražili hitan UTZ i MR. Biopsiju sam već imala zakazanu za 29. siječnja. Pregledi su se redali jedan za drugim, ali najteže je bilo čekati nalaz biopsije. Tehničarke i doktorica na biopsiji bile su jako drage i strpljive. Pričale su sa mnom i sada, kad razmislim o našem razgovoru, čini mi se da su već tada znale da to nisu samo kalcifikati već nešto puno ozbiljnije. Tjedan dana kasnije obavila sam MR. Nalaz je pokazao BI-RADS 6. Tada je nastala panika. Kako meni, tako i mojoj obitelji. U nalazu kirurga, tri dana kasnije, pisalo je: „nepalpabilno, DCIS II kvadranta desne dojke na arealu 9 cm, za stereomarkaciju i kiruršku biopsiju.“

U moru informacija i dobronamjernih savjeta bila sam izgubljena. Nervirali su me ljudi koji su govorili ‘Bit će to dobro’, ‘Nije to ništa, vidjet ćeš’ pa sam odlučila da ne želim ni s kim komunicirati dok ne dobijem nalaz biopsije i ne saznam što me sve čeka. Tek je nekoliko osoba bilo upućeno u sve korake koje sam poduzimala kako bih što prije doznala dijagnozu i ostala pri zdravom razumu. Imala sam sreću da se sve jako brzo odvijalo, pa nisam imala vremena baš puno razmišljati. Još sam radila u školi, kao asistentica djevojčici s teškoćama u razvoju. U međuvremenu sam razmišljala „što ako?“

Što ako je tumor stvarno tako velik da treba skinuti cijelu dojku? Ma ništa, neka mi ugrade implantant.

Što ako ću morati ići na kemoterapiju, kako ću to podnijeti? Što ako mi otpadne kosa? Ma nema problema, kupit ću si najljepšu periku, postat ću plavuša s dugom kosom, barem na neko vrijeme.

Što ako mi bude jako loše? A ništa, preživjet ću kao i sve žene prije mene, bit će mi malo mučnije, ali uspjet ću.

I tako sam sama sebi davala snagu. Suprugu sam govorila da mu ‘dopuštam’ da plače i da se boji, da ću ga ja tješiti. Ali da ga molim da nakon operacije bude jak, i za mene i za sebe, jer ću ga jako trebati.

Došao je dan kada sam trebala doznati rezultate biopsije. Ušla sam u ordinaciju i izašla iz nje potpuno zbunjena. Doktorica se nije ni potrudila objasniti mi kakav je tumor u pitanju, kako se liječi, koje su opcije…

Priopćila mi je odluku konzilija o djelomičnom uklanjanju dojke. No, s obzirom na veličinu tumora, od moje male dojke ostao bi samo mali komadić tkiva. Nisam bila zadovoljna odlukom konzilija i od početka nisam htjela imati crtu umjesto dojke. Mislila sam da je rano da s 53 godine imam samo rez i da nosim grudnjake s umetkom. Svaka čast ženama koje imaju rez, crtu, svaka im čast. Rekla sam joj da želim imedijatnu rekonstrukciju s protezom. Morala sam čekati još tjedan dana da konzilij promijeni odluku. Odmah sam dobila termin kod plastičnog kirurga za dogovor o rekonstrukciji s protezom. Operacija je zakazana za polovicu mjeseca ožujka. 

U bolnici sam bila devet dana. U tih devet dana tri puta sam bila u barokomori, da mi se koža prokrvi. Čitavo to vrijeme imala sam dvije cjevčice za drenažu. I na kraju sam u bolnici zaražena koronom. Otpuštena sam kući, u izolaciju. Sa mnom je bio suprug, koji se, dok je brinuo o meni, i sam zarazio. Srećom, imali samo blagi oblik korone. Meni je bilo nešto teže jer sam tri tjedna nemilice kašljala. Možete zamisliti, kašalj me je naprezao prsni koš, a na prsima mi je bila živa rana, kao oganj.

Slijedio je nastavak liječenja hormonskom terapijom i radioterapijom. Radioterapiju sam završila polovicom srpnja. Implantat se malo zgrčio uslijed zračenja, ali polako dobiva ljepši oblik. Rez više nije tvrd, tkivo se polako regenerira.

Hormonska terapija pokrenula je strašne bolove u mojim zglobovima. Zbog svega sam stalno bila nezadovoljna, ljuta na sebe i svoje tijelo. I opet su se vratili valunzi. Živim na otoku, a proteklo je ljeto bilo jako zahtjevno i vruće. Izluđivale su me navale vrućine i znojenje, nisam mogla spavati, konstantno sam bila mokra. Sada je kod nas na otoku krenula bura i jako je hladno, i ja sam konačno sretna. I dalje sam u kratkim rukavima. Volim kad mi je svježe, onda se osjećam živa. Bura čisti zrak. Nakon nje, pogled u daljinu kristalno je čist. To se događa i s mojim mislima. Kad odem u šetnju po jakoj buri, vratim se očišćena od težine oblaka u mojoj glavi.

Možda sam dosadna, ali svakoj ženi govorim da je važno da redovito ide na preglede i brine o svom zdravlju. Ukazujem na probleme u zdravstvu, objašnjavam koliko je iscrpljujuće putovati na preglede, kako fizički tako i financijski. U Rijeci još uvijek nema besplatnog prijevoza na radioterapiju. Iako se čini da je radioterapija neinvazivna, to je samo naizgled,  bitno je da super izgledaš. No, u realnosti je jako iscrpljujuća, umara i oslabljuje imunitet. I treba nam jako, jako dugo da opet budemo svoje.

A kad posložimo tijelo, udari nas oluja u duši, koju nismo odradile paralelno s terapijom.

Ja sam jako sretna i zahvalna žena, jer se sve otkrilo i riješilo na vrijeme. Dalje mi ostaju redovite kontrole i briga o sebi. I znam da će sve biti dobro.