“Ako je ikako moguće, nemojmo nikada zaboraviti da je svaka neugodna misao nešto loše što doslovce unosimo u tijelo.”

Prentice Mulford

 

Potencijalno životno ugrožavajuća bolest kao što je karcinom potiče nas da se suočimo sa životom i mnogim pitanjima iz posve nove perspektive.

Smisao života neki nalaze u puno širem kontekstu, i on tada dobiva drugačiju svrhu.

Naš stav o bolesti, životu, smrti i smislu uvelike može biti pod utjecajem naših vjerskih, duhovnih i filozofskih uvjerenja te time utjecati i na način na koji se nosimo s bolešću i brojnim pitanjima. Nabrojat ćemo neka od njih.

1. Smrtnost

Dijagnoza maligne bolesti suočava nas s osobnom ranjivošću te nas podsjeća na konačnost.

Karcinom se često interpretira kao upozorenje da u životu neke stvari radimo krivo te da ne koristimo dobro svoje vrijeme, kao i da nismo adekvatno postavili prioritete.

Neki pacijenti dobivaju jasniju viziju za što se bore. Kao razlog najčešće spominju obitelj i želju za ostvarenjem još nekih planova, ciljeva i poziva.

Mnogo odgovora ovisi i o osobnim uvjerenjima.

Neki doživljavaju bolest kao dar i priliku da promijene mnoge stvari.

2. Zašto ja?

Mnogi se suočavaju s pitanjem zašto su baš oni oboljeli, imaju unutarnju borbu ili dijele svoju nedoumicu s okolinom, uz ljutnju i nevjericu.

Naravno, odgovor je da se bolest nije trebala dogoditi baš njima, ali se dogodila.

Na emocionalnoj razini s tom se činjenicom nije lako nositi.

 

Karcinom se često interpretira kao upozorenje da u životu neke stvari radimo krivo te da ne koristimo dobro svoje vrijeme, kao i da nismo adekvatno postavili prioritete.

 

Među vjernicima postoji dio populacije koja ne razumije kako Bog može dozvoliti da se bolest dogodi dobrim ljudima jer „za to mora postojati neki razlog“.

Stoga bolest interpretiraju kao kaznu, ili jednostavno Božji plan, te se bore i mole za ozdravljenje i višu svrhu.

Čak i oni koji su tek djelomično u vjeri mogu osjetiti krivnju misleći da će ako isprave neke stvari bolest nestati.

3. Zašto patimo?

Postoje mnoge dimenzije patnje uzrokovane malignom bolešću: tjelesne, psihičke, emocionalne i duhovne.

Patnja može obuhvatiti sve aspekte jedne osobe, uključujući i njezin identitet, međuljudske odnose, uloge, planove i općenito pogled na život.

Oboljela osoba pod velikim je izazovom kako da odgovori na patnju.

Svi žele da patnja nestane.

Neki je potiskuju, a neki se pokušavaju izdići ili traže osobno značenje svoje bolesti.

Religije diljem svijeta manje-više baziraju se na filozofskim elementima ili na značenju patnje, posebice kršćanstvo u kojem patnja/ žrtvovanje služe humanoj svrsi produbljujući duhovnost.

Nada koja proizlazi iz religije nekim vjernicima može biti izvor snage u prolaženju kroz samu bolest i liječenje.

Kako bismo razumjeli ulogu religije i duhovnosti, moramo se pitati o svrsi i višem značenju života kao takvoga.

Postoje ljudi čija vjera u nešto više i jače od nas nadilazi klasične teološke postavke.

 

Sve što može ojačati motivaciju za liječenjem i umiriti bolesnike, treba podržavati kao dio njihovog osobnog svijeta.

 

Vjera nam može dati odgovore na neka pitanja, hraniti nadu, pronaći dublji smisao, a terminalnim bolesnicima vjerovanje da ovozemaljski život nije konačan kraj.

Sve što može ojačati motivaciju za liječenjem i umiriti bolesnike, treba podržavati kao dio njihovog osobnog svijeta.

Ispovijesti pacijenata 

“Odrasla sam u obitelji vjernika. Nedjeljom smo išli na misu, a svaku večer sam još kao dijete imala razgovore s Bogom. Kad sam u dobi od 36 godina oboljela od raka dojke, bila sam udana i majka dvoje male djece. Smatrala sam da je bolest nešto što uz snagu volje i Božju pomoć mogu pobijediti. Rak mi je pomogao u osnaživanju vjere. Molitva mi je vraćala nadu i smirivala me. Bilo mi je potrebno vjerovati kako će sve biti u redu. I bilo je. Sada sam aktivni član udruge koja pomaže drugim osobama koje su oboljele od malignih bolesti. Vjerujem da je Božji plan bio da sada ja pomažem drugima i širim lanac dobrote.”

Ana

“Rak nije putovanje, blagoslov, dar ili kazna. To je ozbiljna bolest koja iziskuje ogromnu pažnju i trud liječničkog osoblja, obitelji i prijatelja. Kad sam oboljela od karcinoma dojke, puno je bliskih osoba molilo za mene. Nemam problema s tim ako ih to smiruje. Znaju da sam ateist, a njihove molitve shvaćam kao brigu za mene i nadu da će sve biti u redu. Iako uspjeh u liječenju baziram na znanosti i faktoru sreće, svakako podržavam pozitivan stav:

‘živi u trenutku’, ‘budi jak’, ‘bori se’,

‘ne odustaj’, ‘ti to možeš’, ‘razmišljaj pozitivno’…

Na kraju svega, mislim da sam imala sreće. Karcinom mi je otkriven u ranoj fazi, imam dobru medicinsku skrb i podršku bližnjih.”

Martina

Na kraju možemo zaključiti da su, unatoč svjetonazoru, najvažnije osobna motivacija i vjera u život.