Na svijetu postoji više stotina ljudi koji su preboljeli rak, a koji svoja iskustva dijele na svom blogu. Jedna  od njih je i Kanađanka Sabrina koja je dva puta preživjela leukemiju.
Kada joj je prvi put dijagnosticirana leukemija imala je svega 19 godina. 
Uz Sabrininu dozvolu dijelimo jedan od inspirativnih tekstova s njezinog bloga. 

Ove godine slavim deset godina života bez raka. Nekada mi se to činilo kao nedostižan cilj. Tijekom moje najpesimističnije faze mislila sam da neću uspjeti preživjeti tri godine, a kamoli deset. Evo me, još sam uvijek tu. Ne samo da sam živa, već živim život kakav sam mogla samo sanjati i zauvijek sam na tome zahvalna.

Neću se pretvarati da je rak bio najbolja stvar koja mi se dogodila. Jer nije bio, ni blizu. Bilo je to za mene strašno iskustvo s kojim sam se mirila dugi niz godina. Još uvijek nosim ožiljke svoje borbe s rakom i nosit ću ih čitav život, a da ne spominjem dugu listu nuspojava s kojima se borim.

Ipak, ne mrzim činjenicu da sam imala rak. Više ne. Naučila sam prihvatiti rak kao dio mog životnog puta, i to vrijedan dio, iako me od nekih sjećanja zaboli srce.

Kako sam se pomirila s time da sam imala rak?

Shvatila sam da me rak naučio mnogo stvari o meni i o životu koje inače ne bih naučila, barem ne još nekoliko desetljeća. Koliko god mi je rak uzeo, vratio mi je u životnim lekcijama koje su me natjerale da postanem boljom osobom.

Ovo je osam najvažnijih lekcija o životu kojima me je naučio rak:

1. Prestani se brinuti oko stvari koje se još nisu dogodile.

Prije sam se znala brinuti oko stvari koje se još nisu dogodile. 

Što ako obolim od neizlječive bolesti? Što ako izgubim posao i ne mogu platiti kredit? Što ako me ostave ljudi koje volim? I tako dalje i tako dalje. Ali rak me natjerao da shvatim da je život nepredvidiv i da moja zabrinutost to neće promijeniti.

Većina stvari oko kojih se brinemo neće se ostvariti, ali neke vjerojatno hoće. Nikako ne možemo znati koje hoće, a koje neće. Ako provedemo čitavo vrijeme brinući o stvarima koje se još nisu dogodile, potratit ćemo svoje dragocjeno vrijeme na stvari koje ne možemo kontrolirati.

Naučila sam da se više ne smijem brinuti o stvarima koje se još nisu dogodile.

2. Moramo prihvatiti činjenicu da možda nikada nećemo pronaći odgovor na pojedina pitanja.

Jedna od najtežih lekcija koju sam naučila bila je ta da moram prihvatiti činjenicu da možda nikada na neka pitanja neću dobiti odgovor.

Često sam se pitala zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Neki kažu da je to karma. Drugi kažu da je to vražji posao. Neki misle kako jednostavno nemaju sreće. Jedno vrijeme nisam znala u što vjerovati.

Moj očajan pokušaj pronalaženja odgovora nije me učinio ni sretnijom ni zdravijom. Samo sam bila frustrirana i uvrijeđena, posebno nakon što sam saznala da imam rak. Bila sam mlada, nikad nisam pušila, nisam se drogirala i relativno sam zdravo jela. Bila sam iskrena, draga i druželjubiva. Što je pošlo po krivu? Nitko mi nije dao zadovoljavajući odgovor.

U jednom sam trenutku prestala tražiti odgovore. Shvatila sam da mnoge stvari u životu zauvijek ostanu misterij i da se moram s tim naučiti živjeti. Nekada nećemo znati odgovor na neko pitanje koliko god to željeli, samo to moramo prihvatiti i pokušati uživati u životu koji je pred nama.

3. Život je prekratak da ga provedemo udovoljavajući drugim ljudima.

Brine li vas stalno što drugi misle o vama?

Takva sam i ja bila prije no što sam oboljela od raka. Stalno sam brinula o tome što ljudi misle o mom izgledu, mojem akademskom uspjehu, koliko novaca ima (ili nema) moja obitelj i tako dalje. Udovoljavala sam drugim ljudima u svim pogledima.

Rak je bio moj ‘wake-up call’.

Prvi put u životu susrela sam se s mogućnošću da ću umrijeti. Sve mi se to činilo jako mogućim i osjećala sam hladni zrak na stražnjoj strani svoga vrata. Shvatila sam da bilo tko od nas može umrijeti bilo kada. Protratili bismo život ugađajući drugima umjesto da se zabavljamo!

Prestala sam brinuti o tuđem mišljenju. Počela sam govoriti na glas što me smeta (bez da sam postala bezobrazna, naravno), počela sam nositi odjeću u kojoj mi je bilo udobno i slušati svoje srce, a ne tuđa mišljenja. Osjećala sam se tako slobodno. Osjetila sam više ljubavi i suosjećanja za samu sebe, i osjećala sam se sretnijom. 

4. Biti hrabar ne znači ne bojati se. 

Još jedna bitna lekcija koju sam naučila nakon što sam oboljela od raka je da strah ne treba diktirati naše postupke. Možemo u isto vrijeme biti prestrašeni do kostiju i biti hrabri.

Mislila sam da znam što je strah – sve dok nisam čula svoju dijagnozu. Prvo nisam znala kako se s njom nositi – paralizirala me i osjećala sam se kao da mi nema pomoći. Svaku minutu svakoga dana provodila sam u bolničkom krevetu i čekala da me netko nahrani i kaže mi što moram raditi.

A onda mi je jednog dana medicinska sestra rekla nešto što me je natjeralo na razmišljanje. Rekla je: “Ovdje postoje dvije vrste pacijenata. Oni koji se bore i oni koji se ne bore. Borci uvijek imaju bolji ishod.”

Tada sam odlučila da i ja želim biti borac. Počela sam pratiti borce oko sebe. To su bili pacijenti koji bi se ujutro ustali, obukli se i išli što dalje od kreveta. Oni koji su hodali u krug hodnicima, koji su razgovarali s medicinskim sestrama i s vremena na vrijeme se smijali.

Zar se oni nisu bojali? Kako su to uspijevali? Jako me to zanimalo. Počela sam razgovarati s njima, u nadi da ću otkriti otkud im hrabrost. Iznenadila sam se kad sam saznala da se većina njih jednako bojala kao i ja i da nisu znali kakva će im biti budućnost. Neki su bili suočeni sa zaista groznim okolnostima, ali su i s obzirom na to svaki dan skupljali svu snagu koju su imali.

Tada sam naučila da ne trebamo strahu dati da nam određuje kako ćemo živjeti. Strah je normalna stvar i uvijek će biti tu, ali moramo imati snagu kako bi mu se mogli suprotstaviti.

 

 

5. Prestani se brinuti oko nebitnih stvari. 

Rak me naučio kako stvari staviti u perspektivu.

Kako?

Prije no što sam oboljela od raka, imala sam problem s otpuštanjem nebitnih stvari. Ako mi se nije sviđalo kako se netko odnosi prema meni, osjećala sam se prevareno. Ako sam nešto pogriješila, čak i ako sam napravila neku malu pogrešku, osjećala sam se beskorisno i glupo. Pamtila sam svaki ružan komentar, pogled ili gestu i nikako ih nisam mogla zaboraviti.

Bio je to bolan i iscrpljujući način života.

Nakon što sam saznala da imam rak, nijedna od tih stvari više mi nije bila bitna. Kakve veze ima što je kolega s posla preuzeo veće zasluge no što je trebao? Kakve veze ima što ne mogu biti najbolja u svemu što radim? Kakve veze ima što mi je netko rekao ili napravio nešto što je povrijedilo moj ego? Sve se to tada činilo tako nebitno i nevrijedno mojih suza i frustracije.

Kad se sad zateknem da nešto ne mogu pustiti na miru, podsjetim samu sebe koliko trebam biti sretna što sam još uvijek tu i da ništa – posebno ne nebitne stvari – ne smije umanjiti tu sreću koju dobijem od još jednog dana života.

6. Naše misli određuju našu stvarnost.

Naš um ima moć pretvoriti naše misli u stvarnost.

Što više o sebi počneš razmišljati na jedan način, to više postaješ ta osoba u stvarnom životu.

Ovu lekciju naučila sam odmah nakon svoje dijagnoze. Dugo vremena nakon dijagnoze sebe sam vidjela kao “pacijenticu oboljelu od raka” ili “mučenicu raka”. Većinom sam razmišljala o tome kako grozno izgledam, kako se grozno osjećam i kako sam nesretna jer sam oboljela od raka.

Osjećala sam se manje vrijednom od zdravih ljudi moje dobi jer sam bila bolesna. 

Te misli nisu me samo rastužile, već su na mene imale velik psihološki utjecaj. Postala sam lijena i nemotivirana. Budući da sam cijeli dan ljenčarila počeli su se javljati problemi sa spavanjem, a dodatno izgubila sam i velik postotak mišićne mase. U to se vrijeme uopće nisam osjećala sretnom.

Nakon toga, revidirala sam svoje mišljenje o sebi i svoj opis sebe.

Prestala sam o sebi govoriti kao o “pacijentici oboljeloj od raka” ili o “mučenici raka”. Počela sam se smatrati “borcem protiv raka”. Prestala sam razmišljati kako sam nesretna jer prolazim kroz nešto kroz što nitko od mojih bližnjih nije prolazio. Počela sam si govoriti da me moje iskustvo čini jedinstvenom.

Vjerovali ili ne, te male promjene napravile su veliku razliku u tome kako sam se osjećala i ponašala. Više sam vježbala, tjerala sam se na pridržavanje zdrave dnevne rutine, čak sam se prihvatila i nekih produktivnih hobija poput učenja novog jezika i pisanja. Osjećala sam se energičnije, optimističnije i motivirano da nastavim poboljšavati svoj život.

7. I u teškim trenutcima možete pronaći sreću.

Jedna iznenađujuća lekcija koju sam naučila je da i u teškim trenutcima možete pronaći sreću.

Prije sam mislila da se, ako mi se dogodi nešto grozno – poput ozbiljne bolesti koja ti promijeni život, dugo vremena neću moći smijati. Nakon što mi je dijagnosticiran rak, mislila sam da će mi život postati mračan koliko god se borila s bolešću.

Pogriješila sam. Shvatila sam da i tijekom razdoblja tuge i očaja postoje trenuci sreće i mira: dok gledam sjaj izlaska sunca kroz prozor bolesničke sobe, u toplini mamine domaće juhe, u nježnim dodirima moje ljubavi.

Naučila sam da ću se, bez obzira na događaje u budućnosti i bez obzira na to koliko se to činilo nemoguće, i dalje smijati.

8. Zahvalnost je ključna za psihičko blagostanje.

Rak me naučio da je biti zahvalan ključno za naše psihičko blagostanje.

Zahvalnost nam pomaže da fokus s loših stvari prebacimo na stvari koje nam dobro idu. Ona nas štiti od anksioznosti i stresa i dokazano je da s vremenom poboljšava mentalno zdravlje.

Nisam uvijek bila puna zahvalnosti i sigurno se nisam osjećala zahvalno nakon svoje dijagnoze. Umjesto toga, plakala sam i cmizdrila te sažalijevala sama sebe. No, primijetila sam da se, što više žalim samu sebe, iznutra gore osjećam. Zapela sam u krugu konstantne negativnosti.

Osjećaj zahvalnosti izvukao me je iz tog začaranog kruga. Nije bilo lako početi osjećati se zahvalnom. Za to su bili potrebni vrijeme, snaga i trud. Ali isplatilo se. Uspjela sam se radovati i u najtežim trenutcima, a za to se moram zahvaliti – zahvalnosti.

 

https://buddingoptimist.com/lessons-i-learned-in-life-from-cancer/?fbclid=IwAR1fETnADfvfEio6Kk1mLkXOU6bFIdfHGrTS0CPlKNwNAsWASDnNnwd6jf4