Hvala na dobrodošlici, ako se tako može reći. Zovem se Slavenka Švab, imam 63 godine. U mirovinu sam otišla 2009. s velikim planovima. Namjeravala sam iznajmljivati kuću na Hvaru i tako popraviti svoj kućni budžet. Devet godina prije toga rastala sam se misleći kako sam konačno našla pravu ljubav. Kakva pogreška! Sve je bilo laž i obmana. U životu sam imala puno teških i tužnih dana, ali digla bih glavu i krenula dalje.
I tako sam se te 2009. ‘uhvatila’ ljetnog posla što je bilo vrlo iscrpljujuće, i fizički i psihički. Došla je i 2013. godina. Nesretan broj 13. Početkom godine bivši je suprug na skijanju slomio nogu. Vratila sam se s Hvara u Zagreb kako bih ga njegovala. U lipnju sam se ponovno vratila na Hvar. Došli su mi i prvi gosti kad stiže vijest da je i moj sin na nogometu slomio nogu. Ovaj put nisam mogla doći u Zagreb budući da jesen i zima ovise o mojoj zaradi. Ostala sam na Hvaru. Srce mi je pucalo, ali smiješak nisam skidala s lica. Cijeli sam dan jurila, prala, šetala psa, iščekivala goste od 0 do 24… Nakon mjesec dana teškoga rada na vratu mi je s desne strane izbila kvrga. Mislila sam kako nije ništa strašno. Sigurno mi se upalilo grlo ili možda zub, ali prijatelji su mi savjetovali da ipak odem liječniku. Nisam imala kada. Samoj sebi sam rekla: Izdržat ću do kraja rujna dok ne odu posljednji gosti. Svi su me sažaljivo gledali, no ja sam bila uvjerena kako pretjeruju. Osjećala sam se dobro, ništa me nije boljelo, normalno sam jela i pila. Kad sam se vratila u Zagreb otišla sam na pregled. Uslijedio je šok! Dijagnosticiran mi je karcinom desne tonzile s metastazama.
Nakon sedam dana već sam bila na operacionom stolu. Punih sedam sati čistili su mi vrat i glavu. Presadili su mi i mišić, uzeli su ga ispod dojke kako bi imalo što držati vrat. U bolnici sam provela puna tri tjedna, a onda su me pustili kući.Čekala termin za zračenje kada su me nazvali iz KBC „Sestre milosrdnice“ i pitali mogu li doći 14. veljače, na Valentinovo. Ma koje Valentinovo? Jedino do čega mi je bilo stalo bilo je moje zdravlje. Čekalo me 35 doza zračenja u trajanju od 15 minuta. Ljudi su mi rekli kako to nije lako izdržati, ali mislila sam da pretjeruju. Prva dva tjedna bilo je sve u redu, no onda me ‘lupio’ jaki radiomukozitis, od zračenja mi je izgorjelo grlo i usta su mi bila prepuna afti. Završila sam u bolnici. Dva tjedna provela sam na infuzijama. Tu mi nuspojavu nitko od liječnika nije najavio. Nisu mi rekli ni da ću ostati bez zubi i bez sline tako da ni vodu neću moći normalno popiti. Danas, tri godine nakon dijagnoze i operacije, idem na kontrolu svaka tri mjeseca. Psihički sam jako loše, teže govorim, imam djelomično paraliziranu desnu stranu lica i veliki ožiljak na vratu. No, konačno imam zube. Još ne govorim da sam pobijedila bolest. Ne znam kako bih sve to izdržala bez velike podrške moje djece. Sama sam i nisam si baš najbolje društvo. No, tu sam! Uglavnom živim dan po dan bez planova za budućnost.
Slavenka Švab / Foto: privatna arhiva
