Nakon što je u dobi od 33 godine oboljela od raka dojke Dušica Knafelj susrela se s nizom predrasuda o čemu je napisala tekst za Nismo same

 

Kako je biti žena oboljela od raka u našem društvu?

“Jadna, što ti se dogodilo.”

“Kako živiš s bolesti?”

“Kako se ujutro možeš pogledati u ogledalo bez kose, ja to ne bih mogla.”

“Zašto si bolesna sjela na kavu, bolje i sigurnije ti je u kući.”

“Nemoj među ljude s perikom da se ne prestraše.”

“Jadna tvoja obitelj s tobom.”

“Super izgledaš za bolesnu osobu.”

“Truje li te kemoterapija?”

Predrasude su to s kojima se susrećem proteklih mjeseci. Moja “bolest” pogađa žene diljem svijeta i potpuno je izlječiva s minimalnim posljedicama. Dakle, meni i ostalim “bolesnim” ženama se nije “dogodilo” ništa. Za sve znatiželjne koji su se pitali (a nitko nije pitao mene osobno) i čudili se kako mi se karcinom uopće “mogao dogoditi” (jer naše društvo još uvijek smatra da te Bog “kažnjava” bolešću ili je netko u tvojoj obiteljskoj prošlosti učini nešto loše pa tebe sada stiže kazna), odgovor nema ni moja onkologica.

Mi jednostavno bolujemo od karcinoma dojke i liječimo se. To nije naša sramota nego naša borba i ako nam naša okolina sugerira da se toga trebamo sramiti i da o tome ne bi trebalo javno govoriti. Ja smatram upravo suprotno. Mi imamo pravo glasa jer živimo u demokratskoj državi i ima puno toga što trebamo reći iako se naša mišljenja ne smatraju bitnima.

Što jedna oboljela žena bez kose može reći npr. mladim djevojkama?

I mi oboljele žene smo visoko obrazovane, na dobrim pozicijama (jer se to izrazito cijeni), imamo dobre plaće, divne obitelji… Ali život nam se promijenio iz korijena. I trudimo se i dalje živjeti i uživati u svakom trenutku. Svatko od nas na Zemlji ima izbrojane dane, ali se na to ne obaziremo.

Sada pokušajte zamisliti kako je nama kojima je apsolutno sve izbrojeno. Jeste li zamislile? I dalje pokušajte zamisliti kako je boriti se za svoja prava koja vam zakonom pripadaju, ali vas svugdje ignoriraju jer nemate dobru vezu. Probajte same istraživati mnogobrojne pravne akte i zakone, same ih tumačiti. Teško je zar ne? To je naš život i svakodnevica.

Mi svaki dan živimo uz predrasude i osjećaj srama; ni same ne znamo čega se sramimo pa se loše osjećamo bez razloga. Jer vi nas komentirate, postavljate nam nesuvisla i ponekad uvredljiva pitanja. Ja osobno svaki dan živim najbolje što znam jer je bolest dio mene i podstanar koji ne plaća stanarinu.

Do prije koji mjesec, kada bih vidjela oboljelu ženu, sažalila bih se nad njom iako bi ona zaista izgledala jako dobro. Mi smo “programirani” da se sažalimo nad bolesnom osobom i to je donekle u redu. Danas te iste žene i sve žene izliječene od karcinoma smatram sestrama, iako ja imam svoju divnu biološku sestru. Pitat ćete se zašto.

Odgovor je vrlo jednostavan: nitko osim nas oboljelih ne može se bolje razumjeti i savjetovati. Svaka čast našim psiholozima, ali mene nitko ne razumije bolje od lavice koja vodi istu bitku kao i ja. Tako da kapa do poda i duboki naklon svim ženama koje su prošle svoju kalvariju do izlječenja.

Ah, ta divna i magična kosa u kojoj je biblijski sudac Samson imao svoju snagu. Mi se žene također možemo poistovjetiti s njime jer mislimo da skraćivanjem kose gubimo snagu i ženstvenost. U određenoj fazi našeg liječenja, kada primamo kemoterapiju, kosa otpadne, ali gle čuda, opet naraste. Zato postoje te divne stvarčice zvane “turban” i “perika” koje mi nosimo isključivo da bi se bolje osjećale u društvu punom predrasuda, neznanja i neupućenosti. Mi se loše osjećamo noseći perike zbog pogleda, a u isto vrijeme žene s estrade kad nose periku bivaju obasipane pozitivnim komentarima.

Ne skrećite pogled i ne okrećite glavu pred ženom s perikom ili turbanom jer to je na vašu sramotu, ne našu. Čemu tolika potreba zagledati se u oboljelu osobu i komentirati je bez imalo srama? Mi to nosimo da vas ne “prestrašimo” jer naša snaga je upravo u tim golim glavama. Zdrave žene svoje glave obriju iz hira ili mode, ali većina nas oboljelih žena svoju glavu obrije kako ne bi gledala opadanje kose koje boli više od same kemoterapije.

Ta ista kemoterapija je lijek koji “truje” naše tijelo kako bi nakon nje mogle živjeti život punim plućima.

U sobama gdje primamo kemoterapiju i našim domovima mi vodimo borbe koje niti jedna žena ne bi smjela proći, ali mi nismo same u tome jer imamo jedna drugu i naše liječničke timove koji brinu o nama. Tu je naša najveća snaga iako svaka od nas snagu pronalazi i u Bogu, knjigama, umjetnosti, meditaciji…

Također mi našim obiteljima nismo i ne bismo smjele biti teret i sramota jer mi nismo “oštećene”. Mi smo borkinje u bitci života. Naše bitke su sve samo ne lagane. Osjećamo fizičku bol, trnce, hladnoću, mučnine i vrtoglavice. No, nemojmo zaboraviti emocionalne šokove i traume. Mnoge udane žene bivaju napuštene od svojih muževa jer više nisu “zdrave”, neke dobivaju otkaz, neke pak napusti vlastita obitelj.

Zašto? Recite mi što to s nama nije u redu jer mi nismo kućanski aparati kojima se zamijeni dio pa nastavimo dalje. Nažalost, jedino što se na nama vidi su upale oči, podočnjaci te nedostatak kose i obrva.

Iako smo bolesne, mi i dalje volimo kavu, druženje, sunce i šetnju kao i “zdravi”, no zašto postajemo otpadnice i sramota društva kada se razbolimo?

Društvo percipira ženu kroz njezin izgled (pogotovo kroz dugu kosu jer je uvriježeno mišljenje da je žena jedino “prava žena” s dugom kosom, a mi s kratkom smo nakaze) i ako je taj izgled imalo narušen, ona gubi ženstvenost.

Mi smo bolesne ali nismo nemoćne. Znamo svoje dijagnoze jako dobro i nema potrebe da nas uvijek na njih podsjećate kada nas sretnete.

Ne treba nam umjetno i usiljeno sažaljenje, ne treba nam da nas iznova i stalno pitate kako smo (jer ne znate što biste nas drugo pitali i kako biste nam se obratili). Nama je potrebno uvažavanje koje smo imale prije nego nam se “dogodio” karcinom. Ne smatrajte nas manje vrijednima samo zato što smo bolesne i živimo u bolnicama jer je tamo naša ekipa.

Idući put kada vidite ženu s turbanom ili perikom, ne skrećite pogled nego joj odajte počast, jer već sutra to može biti neka žena iz vaše obitelji. Iz osobnog iskustva mogu reći da svi reagiramo drugačije kada se radi o ženi iz vlastite obitelji. Tada više nema podsmijeha, gurkanja i komentara. Tada ćete učiniti sve da zaštitite dostojanstvo oboljele.

I na kraju, molim vas, informirajte se i educirajte prije nego komentirate jer vaše riječi bole (vas ne, ali nas da).

Nije sramota biti bolestan, sramota je biti neupućen.