Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

 

Prošla su tri tjedna od operacije. Dobro sam se oporavila, još samo da vidim što kažu nalazi. Stojim ispred doktora. Što osjećam? Ne znam. Stojim kao kip i pitam se koliko stresnih situacija poput ove još mogu izdržati. Gdje je granica? Doktor kao da pogađa moje misli pa kaže: – Nalaz vam je u redu, ne morate se brinuti. Iako je bilo kišno, hladno jutro, meni je u srcu granulo sunce. 

Došla sam kući i od sreće u zrak podignula svoju macu. Osjetila sam neku lopticu na njenom trbuhu i odmah me oblio hladan znoj.

„Ma ne, to si ja umišljam, sada svuda vidim samo izrasline i rak“, tješim se.  

Taj dan više nisam željela o tome razmišljati. Ali jesam idućeg dana, mučila me sumnja. Pokazalo se da sam bila u pravu. Potonula sam. To što sada osjećam znaju samo oni koji su imali ljubimca i izgubili ga. Zbog ovakvog trenutka, zbog ovakve boli, ma koliko voliš životinje više ih ne želiš imati. Imala sam puno ljubimaca i gubitak svakoga od njih ranio me na svoj način, ostavio zarez na srcu. A onda jednog jesenjeg maglovitog i hladnog jutra, sredinom listopada prije dvanaest godina, čula sam tužno mijaukanje na livadi ispred balkona. Srce mi se steglo. Što da radim? Da se pravim da ne čujem ili da se izložim riziku, još jednom ožiljku na srcu? Sišla sam u maglu i ugledala malo prestrašeno stvorenje. U tom sam se trenutku osjećala kao da sam u toj magli našla sebe. Malena mi je maca potpuno zarobila srce. Mislila sam da je ljubav koju joj pružam dovoljna da joj se ništa ne može dogoditi, da je moja ljubav štiti od svega i da može uginuti samo od starosti. Ali nije bilo tako. Eto, i ona i ja razboljele smo se od iste bolesti.

 

 

“U mom srcu nema više ni mjesta ni vremena za nove ožiljke.”

 

 

Odvela sam macu na operaciju. Veterinarka mi je rekla da ne smijem biti tužna jer sam za macu učinila sve što sam mogla. Uputila me da sada s njom uživam najbolje što znam i pritom prestanem misliti na ono što ionako ne mogu promijeniti. Ni slutila nije da iste riječi vrijede i za mene i moju bolest. Pokušavam ne biti tužna, razmišljam o svim onim lijepim trenucima koje smo provele zajedno. Maca Pufica brzo se oporavila. Vesela je i razigrana, puno prede. Gledam je i mislim kako je ipak lakše živjeti ako ne znaš što te čeka. Sada znam da mi je ona zadnji ljubimac. U mom srcu nema više ni mjesta ni vremena za nove ožiljke.

Opet su zavladale velike vrućine, ne mogu spavati već mjesec dana, još od operacije. Noći su mi sve duže, sve ih teže podnosim, nedostaje mi zraka. Jedna je noć bila posebno teška, osjećala sam pritisak u prsima i počela sve teže disati. Šetala sam po sobi, izlazila na balkon, nigdje mira. Zamolila sam supruga da mi izmjeri tlak. Sve su mi vrijednosti gotovo idealne.

– Nije ti ništa, ti si to umišljaš, rekao je.

Zamislila sam se. Psiha me očito počela napadati. Podmuklo, skriveno. Kada ja to primijetim već me cijelu zarobi. Osjećam da se sada, kada je sve gotovo i kada su sve terapije iza mene, od mene očekuje da budem ona stara, ista osoba. Ali ja više nisam ista, niti ću to ikada biti. Bojim li se toga kako ću nastaviti živjeti tako promijenjena? Kako ću se ponovno uklopiti u svakodnevni život? Sigurno se bojim. Nedjelja je, svi smo na okupu. Svake nedjelje ručamo zajedno. Gledam svoju obitelj i osjećam toplinu u srcu. Unučice sjede za stolom, vesele i zaigrane, jedu i zabavljaju nas. Kuća je puna radosti i smijeha. Koliko žena nije doživjelo ovakav prizor sa svojom obitelji.

 

Verica Korica / Foto: privatna galerija 

 

Možda mi je mnogo snova promaknulo kroz život, možda sam za mnoge stvari željela da budu drukčije, ali gledajući ovaj prizor vidim da sam najvažniji san ipak ostvarila. To je moja obitelj. U njoj nalazim snagu i smisao života. Gledajući njih osjećam da sam ispunila svoje postojanje na ovome svijetu. Produžila sam vrstu i život ide dalje. Kada su se svi razišli ostale smo same, moja Pufa i ja. Zagrlila sam je, sada dijelimo istu sudbinu.

Do kada? Ne želim znati, neizvjesnost je pred nama, a ona za razliku od istine u sebi ima neku skrivenu nadu koja ti daje snagu da nastaviš dalje.

Uostalom što je istina o životu?

To je rođenje i smrt.

A sve ono između toga samo je neizvjesnost…