Više od polovine osoba koje su preboljele rak osjeća strah od ponovne pojave bolesti, koji dovodi do smanjene kvalitete života, ali i do izbjegavanja potencijalnih okidača straha, pa i liječničkih pregleda. Ako se taj strah ne liječi, ostaje dugo prisutan, čak i nakon 10 godina.

„Različita istraživanja bavila su se strahom od povratka raka, primjerice napravljena je metaanaliza 46 studija iz 13 zemalja, koja je pokazala da oko 59 posto izliječenih osoba ima barem umjerenu razinu straha od povratka bolesti, a oko 19 posto ima visoku razinu. Dakle, nije zanemariv broj osoba koji imaju visoku ili klinički značajnu razinu straha od povratka bolesti, što implicira sustavan pristup i potrebnu psihološku podršku“, kaže mag. psych. Tanja Kuprešak, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja i dodaje da se takav strah manifestira različito, ovisno o vrsti simptoma.

 

Psihologinja Tanja Kuprešak: Različita istraživanja bavila su se strahom od povratka raka, primjerice napravljena je metaanaliza 46 studija iz 13 zemalja, koja je pokazala da oko 59 posto izliječenih osoba ima barem umjerenu razinu straha od povratka bolesti, a oko 19 posto ima visoku razinu

 

 „Možemo ga promatrati kroz tjelesne, emocionalne i ponašajne manifestacije. Česte su tjelesne manifestacije, koje uključuju tipične anksiozne simptome (napetost mišića, ubrzano disanje, znojenje te ubrzani otkucaji srca), a kod kronične tjeskobe nerijetko se javljaju umor, probavne smetnje, glavobolje i nesanica. Emocionalne manifestacije uključuju tjeskobnost, razdražljivost, osjećaj bespomoćnosti i u nekim slučajevima depresivno raspoloženje. Uz to ih prate poteškoće s koncentracijom zbog pretjerane pozornosti na tjelesne simptome, kao i pretjerano analiziranje tjelesnih simptoma. Mnogi pacijenti izjavljuju da im je lakše bilo suočavati se sa bolešću, jer su sve svoje resurse usmjerili na liječenje, te da redovite kontrole izazivaju u njima strah koji se obično javlja tjedan dana prije kontrolnog pregleda“, tumači psihologinja Kuprešak.

Ivona Poljak, mag. psych., s Klinike za onkologiju KBC-a Zagreb, smatra da je strah od povratka bolesti jedan od najčešćih psiholoških izazova s kojima se susreću osobe koje su prošle liječenje, kao i da će onkološki pacijenti uvijek osjećati slabu do umjerenu razinu straha, manje u svakodnevnom životu, a više neposredno prije kontrolna.

„Kod manjeg dijela osoba koje su se liječile od raka strah će biti intenzivan, često prisutan i bez jasnih okidača, što im može ozbiljno narušavati svakodnevno funkcioniranje. Strah od povratka bolesti ne nestaje preko noći i ne može se ‘pobijediti’ u klasičnom smislu, ali ga se može značajno ublažiti i naučiti njime upravljati. Važno je znati da je taj strah normalna reakcija na teško iskustvo liječenja“, dodaje psihologinja Poljak i ističe kako istraživanja i klinička praksa govore u prilog kognitivno-bihevioralnim i Mindfulness tehnikama za ublažavanja straha.

 

Psihologinja Ivona Poljak: Strah od povratka bolesti ne nestaje preko noći i ne može se ‘pobijediti’ u klasičnom smislu, ali ga se može značajno ublažiti i naučiti njime upravljati. Važno je znati da je taj strah normalna reakcija na teško iskustvo liječenja

 

„U situacijama straha osobe se upućuje na bivanje u sadašnjem trenutku, umjesto na pokušaje kontroliranja neizvjesne budućnosti. Traži se sidro sigurnosti u sadašnjosti i uspostavljaju se njegujuća zdravstvena ponašanja, koja mogu pomoći u povećanju doživljaja kontrole nad zdravljem. I, naravno, upućuje ih se na redovite kontrole. Važno je znati da se strah ublažava kada mu pristupamo s razumijevanjem i prihvaćanjem, kao i kada svoje emocije doživljavamo sa suosjećanjem, umjesto kritikom“, naglašava psihologinja Poljak.

Strah od povratka bolesti može ljude odvesti i u potpuno različite reakcije i odnos prema vlastitom tijelu i zdravlju, ovisno o tome kako se osoba i inače nosi s poteškoćama, kakvu podršku dobiva od okoline i koliko je svjesna važnosti kontrola.

„Istraživanja pronalaze vezu između straha od povratka bolesti i depresije, lošije kvalitete života i narušenog sveukupnog funkcioniranja osoba koje su bolovale od maligne bolesti. Jedan dio oboljelih se često, ponekad i prekomjerno, obraća zdravstvenom sustavu radi provjere simptoma koje doživljavaju, iako oni najčešće nisu povezani s primarnom bolešću. Kod njih se javlja preokupacija simptomima i bolešću, koja motivira na brižnija zdravstvena ponašanja. Drugi pak izbjegavaju kontrolne i dijagnostičke preglede jer ih oni podsjećaju na iskustvo bolesti. U tom slučaju strah ima obrambenu funkciju, jer osoba pokušava izbjeći situacije koje bude bolne emocije. No, dugoročno, takvo izbjegavanje može povećati neizvjesnost i dodatno pojačati strah. Ipak, važno je naglasiti da su oba načina reakcije normalna. Ako strah počne ograničavati svakodnevni život, ili dovede do izbjegavanja važnih pregleda, tada je korisno potražiti psihološku podršku, kako bi se vratila ravnoteža između brige o zdravlju i osjećaja sigurnosti“, savjetuje Ivona Poljak.

O tome koliko je u suočavanju sa strahom važno da budemo blagi prema sebi, a ne najveći kritičari progovara i Matea Vukušić Mijačika, mag. psych., klinička psihologinja Zavoda za ginekološku onkologiju Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra Zagreb.

„Kad mi pacijentice dođu na savjetovanje, nakon što su završile s liječenjem, i navode kako im smeta što se ne mogu opustiti, otarasiti straha od bolesti i biti ‘pozitivnije’, prije svega im kažem da trebaju biti blage prema sebi. Umjesto opterećivanja idejom da sve mora biti kao prije, valja si priznati da je strah od povratka bolesti još prisutan i prirodan. Sebi treba reći: ‘Normalno je da me je strah. Većinu ljudi bilo bi strah da su prošli to što sam ja prošla. Ali, nije korisno da ovoliko brinem. Već činim sve što mogu da ostanem zdrava’“, savjetuje psihologinja Vukušić Mijačika i dodaje kako odvraćanje pažnje od bolesti koristi i nakon liječenja. Stoga su i dalje dobrodošli rutina, hobiji i aktivnosti, koje će pomoći u stvaranju osjećaja normalnosti i kontrole, a što Vukušić Mijačika smatra iznimno važnim za emocionalnu stabilnost.

 

Psihologinja Matea Vukušić Mijačika: Često svjedočimo posttraumatskom rastu odnosno psihološkom razvoju koji nastaje nakon suočavanja s teškom bolešću. To je ono što nas najviše ohrabruje: da se iz patnje može roditi snaga, i da život nakon dijagnoze raka može biti ispunjen, smislen i usmjeren prema budućnosti

 

„Savjetujem pacijentima da se, kad god mogu, usmjere na ono što im donosi zadovoljstvo i smisao. To može biti šetnja, vrtlarenje, čitanje, volontiranje… bilo što, što ih povezuje s njihovim identitetom izvan bolesti. Također, preporučujem tehnike poput mindfulnessa, vođenja dnevnika, redovite fizičke aktivnosti i uključivanje u grupe podrške“, kaže.

Ipak, postoje značajne razlike između straha od povratka bolesti i straha za vrijeme liječenja.

„Tijekom liječenja je strah često intenzivan, usmjeren na preživljavanje, na neizvjesnost terapije i fizičke posljedice. Nakon liječenja, strah se mijenja. Više nije svakodnevno prisutan, ali se javlja povremeno, najčešće uoči kontrola, kod tjelesnih simptoma ili u trenucima kada se osoba prisjeti bolesti“, komentira Vukušić Mijačika te dodaje kako izlječenje donosi novu snagu.

„Mnogi pacijenti kažu da su nakon svega počeli više cijeniti male stvari, da su promijenili prioritete, da su postali otporniji. Rak za njih više nije kraj, nego početak novog poglavlja. Takva perspektiva ne briše strah, ali omogućuje bolju emocionalnu regulaciju i veću otpornost. Često svjedočimo posttraumatskom rastu odnosno psihološkom razvoju koji nastaje nakon suočavanja s teškom bolešću. To je ono što nas najviše ohrabruje: da se iz patnje može roditi snaga, i da život nakon dijagnoze raka može biti ispunjen, smislen i usmjeren prema budućnosti“, navodi psihologinja Vukušič Mijačika.

Međutim, nije strah jedini osjećaj s kojim se onkološki pacijenti nose nakon liječenja.

„Uobičajeno je da neki oboljeli osjećaju pogoršanje nakon liječenja karcinoma doživljavajući emocije poput tuge, tjeskobe ili depresije. Iako se ti osjećaji često s vremenom ublaže, kod nekih se mogu razviti u depresiju“, upozorava psihijatrica Maja Vukoja, koja je, osim specijalizacije iz psihijatrije, završila i subspecijalizaciju iz psihoterapije te u Dnevnoj bolnici za afektivne poremećaje KBC-a Zagreb vodi i grupne psihoterapije.

Vukoja objašnjava da su razlozi za loš osjećaj nakon liječenja karcinoma različiti, bilo da se radi o ranije spomenutom strahu od povratka bolesti, ili, primjerice, fizičkim i emocionalnim promjenama, koje vode do osjećaja nesigurnosti ili gubitka. Jedan takav gubitak je i život kakav je oboljela osoba vodila prije bolesti, a nakon koje se mora prilagođavati ‘novoj normalnosti’. Nekima i sam završetak liječenja predstavlja gubitak liječničke podrške, što ih, opet, vodi prema osjećaju izgubljenosti ili osamljenosti. Ni kronični umor, kakav oboljeli mogu osjećati mjesecima ili čak i godinama, ne pomaže pri povratku u uobičajenu rutinu, pa i takvo što može proizvesti loš osjećaj. Zato je važno znati kome se u takvim trenucima obratiti.

„Razgovarajte sa svojim liječnikom. Možete s njim podijeliti svoje osjećaje, a on vas može uputiti stručnjaku za mentalno zdravlje. Terapeut vam može pomoći razviti strategije suočavanja, a lijekovi mogu ublažiti teže simptome. Pridružite se grupi podrške jer povezivanje s drugim osobama koje su preživjele karcinom i imaju slična iskustva može biti vrlo korisno. Usredotočite se na brigu o sebi: bavite se aktivnostima koje vas opuštaju i pokušajte uključiti umjerenu tjelesnu aktivnost. Održavajte kontakte s drugima: razgovarajte s prijateljima i obitelji ili se pridružite klubovima i društvenim okupljanjima, kako biste ostali povezani“, savjetuje psihijatrica Vukoja.

 

Psihijatrica Maja Vukoja: Uobičajeno je da neki oboljeli osjećaju pogoršanje nakon liječenja karcinoma doživljavajući emocije poput tuge, tjeskobe ili depresije. Iako se ti osjećaji često s vremenom ublaže, kod nekih se mogu razviti u depresiju

 

Život nakon raka je moguć, raku u inat

„Kako biste pronašli ‘novo ja’ nakon karcinoma, usredotočite se na ponovno izgrađivanje tijela i uma uz pomoć podrške, uspostavljanja novih rutina i prakticiranja samo suosjećanja. To uključuje suočavanje s fizičkim i emocionalnim promjenama, ali i otkrivanje novog osjećaja životne svrhe. Postupno ponovno uključivanje u društvene aktivnosti i posao može pomoći, ali važno je prihvatiti da su promjene dio života i da je vaše putovanje jedinstveno.

Bolest je svojevrsna trauma i iskustvo, a oni nas u svakom aspektu nepovratno mijenjaju. To je činjenica. Kada mi pacijentice kažu da ne mogu vratiti staru sebe, ja im odgovorim kako je to zapravo i nemoguće. Jedna smo osoba prije bolesti, druga za vrijeme liječenja, a sada moramo pronaći – onu treću. Život je vječna mijena“, smatra psihijatrica Maja Vukoja, a nudi savjet i za one koje, uz sve ranije navedeno, proganja i osjećaj krivnje jer su oni preživjeli rak, a neki drugi ljudi nisu. Studije govore o tome kako je priličan broj takvih među izliječenima jer su, na svom putu liječenja, upoznali mnoge druge oboljele od malignih bolesti.

„Osjećaj krivnje nakon izlječenja od raka je normalno iskustvo, koje često proizlazi iz osjećaja da imate sreće što ste živi dok drugi nisu, ili iz osjećaja da ne zaslužujete preživjeti, da niste dovoljno vrijedni te posljedično možete osjećati tugu i sram. Osjećaj krivnje je, zapravo, često znak empatije i pokušaj da se pronađe smisao u nepravednoj situaciji. Drugi uzroci mogu uključivati osjećaj visokih očekivanja drugih ili krivnju zbog mogućeg prijenosa genetskog oblika karcinoma na svoje potomke“, kaže Vukoja i zaključuje:

„Najvažnije je naći smisao i to novi smisao života. Usmjeriti se na budućnost. Isprobati nove aktivnosti, brinuti o svom zdravlju i biti strpljivi i blagi prema sebi, dok se prilagođavate novom životu“.

 

* Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.