LJUDI KOJI ČINE RAZLIKU Psihologinja Tanja Kuprešak: Čovjek može nositi ogromnu bol i pritom se radovati

Njezina velika ljubav je gluma, privlači je elektrotehnika, ali svoje srce svakoga dana, ipak, ostavlja na Klinici za onkologiju i radioterapiju KBC-a Split, gdje pomaže i djelatnicima i onkološkim pacijentima i njihovim obiteljima. Njezine kolege kažu da su jako sretni što se pridružila njihovom timu i da im je jako puno pomogla. Ona je Tanja Kuprešak, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, koja se iz Zagreba doselila u grad pod Marjanom i postala prva psihoterapeutkinja na splitskoj onkologiji.

Psiholozi i psihijatri su ona tiha snaga u društvu, koji pomažu onkološkim pacijentima da pronađu svoje uporište za ozdravljenje, ali često i sami upijaju sve negativne emocije oboljelih i njihovih obitelji. Bolest ljude nerijetko tjera na ljutnju, a prvi na udaru su upravo oni koji pomažu i sigurno nije lako biti meta ogorčenih ljudi.

„U trenutku kada pomažem nisam u fokusu ja, nego potrebe pacijenta i mogućnosti poboljšanja. To mi omogućuje određenu distancu od emocija, koje se pojavljuju prilikom susreta. Naravno, prirodno je da i mi doživimo neugodne osjećaje, nismo ih lišeni u kontaktu s drugim ljudima. No, ljudi uvijek cijene iskrenost, pa se ne libim reći pacijentima kad me, primjerice, neka njihova situacija rastuži. Vjerujem da takva iskrenost doprinosi autentičnom, ljudskom odnosu, u kojem se osoba osjeća istinski viđenom i prihvaćenom“, kaže klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Tanja Kuprešak, mag. psych.

Dodaje da i sama u nekim takvim situacijama doživi emocionalnu preplavljenost, nakon čega ode u šetnju, na plivanje ili u kapelicu. Tako iza sebe ostavlja posao i ne nosi ga doma. No, kada postane preteško, i sama posegne za, kako kaže, SOS telefonom, a s druge strane linije je obično njezina kolegica Dubravka s kojom je radila u Klinici za psihijatriju Vrapče, u Zagrebu.

„Redovito zovem Dubravku i za privatne i za poslovne probleme. Ona, osim što zna slušati i razumjeti, ima tu sposobnost reći onu ključnu rečenicu, nakon koje mi se stvari poslože i postanu jasnije“, navodi Tanja Kuprešak. Ističe i da u ovom trenutku nemaju stručnu superviziju na poslu, ali vjeruje da će se i to uskoro realizirati. Ipak, smatra da je bila predodređena baš za ovaj posao.

„Kroz cijelu karijeru me prate onkološki pacijenti i primijetila sam da sam upravo najviše srca ulagala u taj dio posla, a istovremeno ga radila s lakoćom. Iza toga, dakako, stoje i osobni razlozi. Vjerujem da me Bog od djetinjstva pripremao na to, da sam mogla biti uz bolesnu baku, suosjećati s njezinom patnjom, a istovremeno se igrati i radovati kao dijete“, tumači psihologinja Kuprešak.

Kao i svaki posao, tako i klinička psihologija ima svoje dobre i manje dobre strane, koje utječu i na same psihologe.

„Volim dubine. Susret s čovjekom koji pati je za mene dubok egzistencijalni susret. U našem poslu su vidljivi i značajni pozitivni pomaci, ljudi doživljavaju različite oblike oslobođenja od tereta iz prošlosti i simptoma, donose važne odluke i sami svjedoče o tome da žive neki novi život. Zato me ispunjava susret s ljudskom snagom. Način na koji bolesni ljudi nose patnju, gubitak ili neizvjesnost i mene inspirira i obogaćuje. S druge strane, težak je susret u situacijama progresije bolesti, kada ponekad, jednostavno, nemamo pravu riječ utjehe. Zahtjevne su nam i određene etičke dileme, primjerice u situacijama kada su osobe nerealno pozitivne. Velik broj pacijenata i stalan susret s neugodnim osjećajima ostavljaju trag i na našem tijelu. Zbog toga se ponekad pitam živim li i sama u nekom obrambenom mehanizmu“, objašnjava Tanja Kuprešak.

 

U svakom danu imamo mnoštvo razloga za zahvalnost. Pronađite konkretne razloge svakoga dana. Zahvalnost nije samo osjećaj, nego stav duha, koji utječe i na naše tijelo i na naše odnose s drugima.

 

Kako psiholozi čuvaju svoje mentalno zdravlje?

„Duhovni život je uporište moga unutarnjeg mira. Pomažu mi i odlasci u prirodu, odmak od telefona, gledanje humorističnih serija, čitanje, druženja, pjesme i ples. Volim zabavu i okružujem se ljudima koji imaju smisao za humor. A moja sigurna luka u životu su moji roditelji“, kaže Kuprešak. Dodaje i da joj je vođenje edukacije iz logoterapije također svojevrsna psihološka distrakcija i prostor za pražnjenje i punjenje jer je usmjerava prema drugima, razmjeni i učenju.

„Dok drugima govorim o smislu, vrijednostima i čovjekovoj sposobnosti da pronađe smisao i u teškim okolnostima, i samu sebe podsjetim na ono što je važno i ponovno se „posložim“ iznutra. Istovremeno, edukacija mi omogućava da svoju energiju, znanje i iskustvo pretvorim u nešto kreativno i korisno“, govori Kuprešak.

Takav pristup očito doprinosi i onkološkom odjelu i djelatnicima na tom odjelu jer je Tanja Kuprešak brzo prihvaćena među kolegama. Ona, pak, razlog za to nalazi u iskrenosti.

„Smatram da u svakom poslu i u svakoj ulozi, prije svega, treba biti čovjek. Kada pokažemo ljudskost i ne glumimo, otvaramo prostor za iskren odnos. Mislim da kolegama znači kada mogu podijeliti svoje privatne i poslovne terete, a pritom znaju da će to ostati među nama. Osim toga, često me pitaju i o stručnim stvarima. Primjerice, onkolog može primijetiti da s nekim pacijentom teško uspostavlja suradnju, a iza toga se može nalaziti poremećaj ličnosti. Tada je važno razumjeti što se zapravo događa i kako tom pacijentu pristupiti“, ističe psihologinja Kuprešak.

U poslu se susreće i s pacijentima i s kolegama i s članovima obitelji oboljelih. S nekima je taj rad lakši, a s nekima težak i zahtjevan.

„Najteže je raditi s agresivnim članovima obitelji, koji često ne razumiju pacijentovo stanje i forsiraju ga, primjerice, na nešto za što on trenutačno nema kapaciteta. Zahtjevni su i pacijenti koje karakterizira ogorčenost, neovisno o dijagnozi. Žao mi je ljudi kojima djeca odbijaju pružiti pomoć i pritom ih za sve optužuju. Čini mi se da je egocentrizam uzeo maha. S druge strane, najdraže mi je raditi s ljudima koji su spremni biti iskreni prema sebi, čak i kada nije ugodno ono što trebaju razmotriti. Posebno mi je drago raditi s pacijentima u terminalnoj fazi, koji su svjesni da im nije ostalo puno vremena i žele izvršiti svoje ‘otvorene zadaće’: oprostiti, zahvaliti, oprostiti se, zatvoriti neku priču… Tada imam osjećaj da razgovor nadilazi samo ublažavanje simptoma i postaje prostor u kojem čovjek može nešto važno napraviti sa svojim životom“, kazuje Kuprešak.

Dosad je radila različite poslove i susretala brojne ljude, a ističe da je svaki taj posao voljela i u njemu pronalazila smisao. Rad s različitim skupinama ljudi i različitim poteškoćama joj je dao širinu znanja i bolje prepoznavanje problema, ali i vlastitu sigurnost i poniznost.

„Koliko god poznavali psihološke zakonitosti i bili vješti u svom poslu, svaka je osoba posebna i jedinstvena. Upravo je to ono što ovaj posao čini zahtjevnim, ali i dragocjenim. Posebnost onkologije je u tome što čovjeka vrlo brzo dovede do onoga što je u životu zaista važno. Ovdje se ne susrećemo samo s dijagnozom i simptomima, nego s pitanjima odnosa, ljubavi, oprosta, zahvalnosti, straha i smisla. Kada čovjek postane svjestan da vrijeme nije neograničeno, neke stvari, koje su mu se činile važne odjednom postanu manje važne, a neke druge dobiju potpuno novu vrijednost. Meni je dragocjeno biti uz čovjeka upravo u tom procesu“, objašnjava Kuprešak, koja prihvaća i slobodu druge osobe da odluči želi li ili ne želi stručnu pomoć. Kako kaže, nismo svi spremni na sve u svakom trenutku, zbog čega poštuje kada neki pacijent nema snagu suočiti se s nekom istinom, već bira drugačije nositi se sa svojom situacijom.

Kuprešak smatra da zadatak psihologa nije nekoga uvjeriti u nešto, već biti prisutan i ostaviti prostor kada neka osoba postane spremna i obraća se za pomoć. A od nekih drugih ljudi i sami psiholozi puno nauče jer je riječ o uzajamnom odnosu u kojem obje osobe, na neki način, zajedno rastu.

„Sam susret s ljudima me veseli. Zahvalna sam na povjerenju koje mi daju, kada govore i o onome čega se inače srame. Posebno su mi dragi muškarci u trećoj životnoj dobi i njihove dileme, kao i ono vidljivo olakšanje koje nastupi kada napokon podijele ono o čemu dugo šute. Dosad me možda najviše dotaknula jedna pacijentica koja boluje od metastatskog karcinoma. Dugi je niz godina njegovala majku i supruga, koji su umrli od karcinoma, a i sin joj je preminuo od karcinoma gušterače. Unatoč svemu tome, ta je žena vedra i pozitivna i uistinu zrači autentičnom radošću. Kod nuspojava se nije posebno žalila niti je okrivljavala liječnika zbog moguće pogrešno ordinirane terapije. U svakoj boli uspije prepoznati i nešto pozitivno. Posvećena je svojim unukama i ostvaruje bliske prijateljske odnose, a pritom uvijek pronađe način da za svakoga učini nešto dobro. To me duboko dirne. Ona me podsjetila da radost nije odsutnost patnje. Čovjek može nositi golemu bol, a da pritom ne dopusti da mu bol oduzme sposobnost da voli, daje i raduje se. Mislim da sam od nje naučila više nego što sam joj ja svojim stručnim znanjem mogla dati“, kaže Kuprešak.

Možda upravo zato, njezina je poruka svim kolegama, oboljelima i njihovim obiteljima da usmjere svoje poglede prema zahvalnosti.

„U svakom danu imamo mnoštvo razloga za zahvalnost. Pronađite konkretne razloge svakoga dana. Zahvalnost nije samo osjećaj, nego stav duha, koji utječe i na naše tijelo i na naše odnose s drugima. Mislim da nam upravo takav pogled može pomoći da i u teškim okolnostima prepoznamo ono što još uvijek imamo i što je vrijedno“, zaključuje psihologinja Tanja Kuprešak.