Od veljače 2016. živim i radim u Brnu, u Češkoj. Moj život ovdje bio je poprilično miran i staložen s iznimkom stresnog razdoblja nakon promjene posla. Tada sam mislila da mi je to razdoblje teško palo… A onda je uslijedila prava oluja.
Piše: Adriana Cvetković
Kvržicu na desnoj dojci napipala sam tijekom godišnjeg odmora u mojem rodnom Karlovcu. Svoju sam zabrinutost podijelila s nekoliko bliskih ljudi koji su me redom uvjeravali da sigurno nije ništa ozbiljno. Tada sam bila zdrava 31-godišnjakinja. Tko bi pomislio na rak?
“Jedna dojka mala je cijena u usporedbi s cijelim životom koji je ispred mene. Uvjerena sam da ću se jednom (nakon rekonstrukcije) ponovno osjećati potpunom. I ženom.”
Adriana Cvetković / Foto privatna arhiva
Nakon povratka u Brno naručila sam se na ultrazvuk dojke u jednoj privatnoj klinici. Htjela sam obaviti pregled i riješiti se sumnje prije planiranog putovanja kojem sam se jako veselila. Nakon pregleda, doktorica je predložila biopsiju. Nakon biopsije uslijedilo je najdužih tjedan dana u mom životu – čekanje rezultata.
Bio je posljednji dan veljače kad sam primila vijest o dijagnozi. Invazivni karcinom dojke. Izgubila sam tlo pod nogama i tih nekoliko riječi srušilo je moj svijet. U meni su se izmjenjivali šok, nevjerica, tuga, bol, ljutnja i pitanje je li ovo početak mog kraja… Hoću li umrijeti? Pa imam samo 31 godinu, slobodna sam i nemam djece. Učinilo mi se da je budućnost kakvu sam željela i kojoj sam se nadala nešto što neću imati prilike doživjeti.
Iako sam ovdje više od dvije godine, češki jezik ne govorim. Što zbog činjenice da mi zbog posla nije trebao, što zbog nemara da ga naučim, jer mi u svakodnevnom životu nije trebao. Nisam se namjeravala ovoliko ni zadržati ovdje, a sad sam trebala donijeti odluku o liječenju u državi u kojoj sam stranac i čiji jezik ne govorim.
Na preporuku doktorice prihvatila sam liječenje u Brnu jer on ima jedna od najboljih onkoloških bolnica u Češkoj. Sreća u mojoj nesreći. Nisam sumnjala da sam u dobrim rukama, ali strah od svega meni tako stranog bio je ogroman i u tom trenutku činio se nepremostivim. Htjela sam samo pobjeći negdje daleko i probuditi se iz vlastite noćne more.
Liječenje je nakon dijagnoze krenulo rapidno brzo. Odlučeno je da ću imati mastektomiju desne dojke s odgođenom rekonstrukcijom, kemoterapije, zračenje i hormonalnu terapiju, ili kako ja to od šale zovem – all inclusive. Napravljene su sve pretrage i utvrđeno je da se rak nije proširio. Tu vijest doživjela sam kao ponovno rođenje. Prognoze su dobre, imam priliku živjeti nakon ove borbe koja me čeka! Znala sam da neće biti lako, ali shvatila sam to kao moju drugu šansu za život.
Operaciju sam imala početkom travnja. Uklonjena mi je desna dojka u kojoj je bilo pet tumora. Odlukom doktora rekonstrukcija se planira obaviti iduće godine, po završetku liječenja. Kao žena, činjenicu da nemam jednu dojku još se uvijek trudim prihvatiti. Govorim si kako nije zauvijek. Jedna dojka mala je cijena u usporedbi s cijelim životom koji je ispred mene. Uvjerena sam da ću se jednom (nakon rekonstrukcije) ponovno osjećati potpunom. I ženom. No nije lako kad se pogledam u ogledalo, jer se često potkrade pitanje tko će me voljeti nakon svega što sam pro(e)živjela. Ali unatoč svemu vjerujem da će to biti netko tko će znati voljeti mene zbog mene, bez obzira na sve ožiljke koje nosim na sebi i u sebi.
Primila sam ukupno 12 kemoterapija (AC+Paklitaksel). Prva kemoterapija bila je najteža i toliko mi je bilo loše da sam po drugi put pomislila da je kraj. Nakon što sam se oporavila od nje, uslijedio je novi šok – ostala sam bez kose, jedinog znaka moje ženstvenosti koji sam tada imala. To me užasno pogodilo. Imala sam osjećaj da rak ima potpunu kontrolu i da mi je odlučio uzeti sve. Kasnije mi je uzeo i obrve i trepavice i više nisam prepoznala svoj odraz u ogledalu, iako sam znala duboko u sebi da sam to i dalje bila ja. A ja sam borac. Nisam se dala potpuno obeshrabriti i nastavila sam se boriti. Odustajanje nije bila opcija niti u jednom trenutku. Dobila sam priliku za život i borit ću se koliko god bilo teško!
Danas sam u iščekivanju 25 rundi zračenja i novog poglavlja svoje borbe. Još me puno toga čeka i znam da ću ovu priču živjeti do kraja života, dugo nakon završetka liječenja. Ali sretna sam jer ću živjeti! Bit ću tu sa svojom obitelji i prijateljima koji su mi pružali podršku na svakom koraku ovog teškog puta. Neke prijatelje sam izgubila, a neke nove dobila. Sve je to dio života i istina je da u nesreći saznaš tko ti je pravi prijatelj i oslonac kad ga trebaš. A u ovakvoj situaciji itekako trebaš oslonac.
Rak me natjerao da samu sebe bolje upoznam i da sama sebi budem prioritet. Često živimo život i ne mislimo dovoljno na sebe. Znam da više nijedan dan neću uzimati zdravo za gotovo i znat ću više cijeniti male stvari i male uspjehe. Neću si dozvoliti stresiranje oko nebitnih stvari i neću si dozvoliti iscrpljivanje više no što to neka situacija zahtijeva. Nitko od nas nije superčovjek i ništa nije bitnije od nas samih. Život je dar, nije garancija.
Brno, 31. 10. 2018.
