Vesni Špoljarić 2016. godine dijagnosticiran je rak dojke. Mislila je da je borba s bolešću najteži period, a onda ju je život demantirao…
Piše: Vesna Špoljarić
Živjela sam život i uživala u njemu, obavljala sam svoje dužnosti majke, supruge i prijateljice. Trudila sam se svima ugoditi, prvenstveno svojoj djeci i suprugu. I na poslu sam htjela dostići cilj dobrog i vrijednog radnika. Uvijek sam brinula, budila bih se noću… Govorila sam si: “Ma, mogu bolje! Hoću bolje! Jednoga dana i nama mora biti bolje!”
I tako su prolazile godine, došao je i rat. Suprug i ja bili smo zajedno od naše 15 godine. Jedno drugome bili smo prva ljubav. Srasli smo skupa, živjeli smo jedno za drugo, a onda su došla i naša predivna djeca. Kao i u većini obitelji, naš je život bio vječita borba, ali je naša ljubav pobjeđivala sve. Borili smo se i guštali u svakom zajedničkom trenutku. Ali opet, mislila sam: “Treba nam još ovo, treba nam ono…”
“Samo je Miroslav, moja ljubav, znao kroz što sam istinski prolazila. A sad njega više nema…”
I tu počinja moja priča. Uoči Uskrsa 2016. na desnoj dojci napipala sam veliku ploču. Pomislila sam kako vjerojatno nije ništa strašno, redovito se kontroliram, sigurno se upalila neka žlijezda. No, strah i neizvjesnost učinili su svoje. Otišla sam privatno na ultrazvuk, a potom sam obavila i biopsiju. Vijest je stigla nakon nekoliko dana, Žena koja mi se javila na telefon kratko je rekla: “Žao mi je Vesna, ali imate rak dojke.” U tom mi se trenutku sve srušilo, tlo pod nogama je bježalo, nisam znala gdje sam…
Glavom mi je samo prolazilo pitanje: “Koliko ću još živjeti?”
Došla sam kući, sjela sam sa svojom obitelji i iskreno im rekla kakav je nalaz. Svi smo krenuli u borbu. S vremenom sam prihvatila činjenicu da je očito moralo biti tako. Djeca su me bodrila i davala mi snagu. Velika su mi podrška bili i moji roditelja, kumovi, prijatelji…
No, samo je Miroslav, moja ljubav, znao kroz što sam istinski prolazila. Kemoterapija, operacija, zračenje…
Otpala mi je kosa, no sve smo to okrenuli na valcer, na smijeh. Suprug mi je obrijao glavu. Rekao je: “Eto, uvijek ti mene šišaš, pa da i ja jednom tebi vratim.” A onda se rasplakao. Govorio mi je: “Samo ti budi dobro, jer ako si ti dobro i nama je dobro. Upamti to!”
Prošle su terapije, moja je kosa počela ponovno rasti i svi smo bili dobro, veseli i zahvalni Bogu. Živjeli smo život punim plućima, veselili se sitnicama. Voljeli smo se još više no prije. Mislila sam: “Evo, napokon je sad sve dobro. Ja sam dobro, i hvala Bogu i svi drugi su dobro.”
Prije pet mjeseci moj suprug je napunio 45 godina. Veselili smo se, slavili smo njegov rođendan, pjevali…
Bio je to jedan po svemu divan dan. Drugo smo jutro, sa suprugovim bratom i njegovom suprugom, otišli u obilazak Istre. Mislila sam: “Bože, hvala ti na ovom još jednom predivnom danu u krugu obitelji.” Zajedno smo šetali, ručali, veselili se…
Kad smo se vratili kući, pozvala sam šogora i šogoricu na kavu i kolače. Sjedili smo i uživali. Odjednom šok! Moja ljubav je nešto pričala i onda se samo srušio na pod. Pokušavala sam ga oživjeti, no nisam uspjela. Otišao je u sekundi. Umro mi je na rukama.
Srušio se moj čitav svijet. Od tada je prošlo pet mjeseci, a ja i dalje svaki dan mislim na njega. Ljubav je tu, jaka kao i prvoga dana, i sve mi više nedostaje. Često se sjetim njegovih riječi: “Samo ti budi dobro i svi ćemo biti dobro…”
Preteško mi je ovo pisati, ali htjela sam, barem ukratko, podijeliti s vama svoju borbu. Znam da je moja ljubav sada moj anđeo koji čuva mene i našu djecu.
Ovom pričom želim vam poručiti da živite život svaki dan. Volite se i poštujte, uvijek budite zadovoljni s onim što imate, jer ionako sa sobom ne odnosimo ništa…
Nestaneš u trenutku… i na kraju samo ostanu lijepe uspomene…
Volim vas sve!
