Ivanina prijateljica piše o tome kakav je osjećaj kad ti u kratko vrijeme od raka obole tri vrlo bliske osobe.
Rak. Oduvijek se naježim od glave do pete na tu riječ. I nikad ne pomislim na ono gotovo bezazleno biće u moru, već me odmah uhvate zebnja i strah i prvo pomislim na bolest. Ta riječ i sve njene nusposljedice uvijek su mi bile daleko, do prije nekoliko godina. Odjednom su se ta riječ, i svi s njom povezani užasi, uvukli i u moj svakodnevni život. Prvo s Ivanom. Sjećam se kad mi je rekla da ima rak, u mojim je ušima zvonilo i odjekivalo, ali moj mozak, zapravo, nikako nije prihvaćao tu činjenicu. U paničnim situacijama obično reagiram trezveno i mirno, ili sve okrenem na neku šalu, pa sam i ovaj put. Rekoh joj da je sve to izmislila da dobije nove grudi. Smijali smo se. Ali, nije bilo niti malo smiješno. Proganjala me ta rečenica danima i odjekivala u mojoj glavi kao zvuk onih bubnjeva na prosvjedima. Rak. Fak. I rimuje se.
Prvi put se ta grozota događala u mojoj neposrednoj blizini, ako ne računam prijatelje ili rođake s kojima nisam prolazila takvo što svaki dan. S Ivanom sam se često viđala, znala sam što prolazi, pokušala je ohrabriti i bodriti, po stotinu i prvi put sam je uvjeravala da mora promijeniti i taj ‘kod’ u glavi i razmišljati pozitivno. Ne da se, kao ni stotinu puta prije toga. Tvrdoglavost do iznemoglosti. Ipak, stvari su krenule na bolje. Nakon odstranjenja dojki i muke s liječnicima, bolnicama, terapijama… Ivanino se stanje popravlja i sve ide na bolje. I onaj moj unutarnji strah, konačno, slabi.
“Ljudima koje volite ne propuštajte to reći i pokazati. Kada se razbole, i te moćne riječi zvuče prazno i gube bitku sa strahom. Recite im, pokažite im, učinite sve da znaju – da ih volite i dok su zdravi. Onda je to prava mjerna jedinica ljubavi.”
Dražena Lejo / Foto privatna arhiva
Odjednom, iz vedra neba, s najboljom sam prijateljicom kod jednog poznatog doktora, da vidimo što je to što se pojavilo na plućima. Višemjesečne muke s nevjerojatnim osipom i hrpa kojekakvih neuspješnih liječenja istog, doveli su je, na kraju, do liječnika koji su posumnjali da nešto ne štima. I dalje mislimo da je to nešto bezazleno. No, lice liječnika koji je pregledavao snimke, a potom nas pozvao u ordinaciju, nije slutilo na ništa dobro. S njom u ordinaciji slušam o raku. Ovaj put limfom, tzv. Hodgkin. U trenutku imam osjećaj da nam se tlo izmaklo pod nogama i da se sve oko nas vrti kao u kaleidoskopu. Natjerala sam se vratiti u stvarnost i poslušati eventualne dobre i utješne riječi, znam da će mi trebati. I za nju i za mene. Od toga dana prošle su pune dvije godine.
To divno biće koje znam više od 20 godina i koje je sve ono što ja nisam, vodi nevjerojatnu borbu s tom beštijom. Ona, kojoj se oduvijek divim na hrabrosti, upornosti, disciplini, staloženosti i organiziranosti… sve te svoje vrline je usmjerila na izlječenje. I upravo je u bolnici i čekamo presudne vijesti. Jesu li, konačno, otklonili sumnju o povratku tog odvratnog podstanara u njenom tijelu ili nisu. Trzam se na svaki zvuk telefona i uzimam pisati ovu priču. Dugujem je Ivani dugo, prije nego što je pokrenula portal. Nagovorila me tada, ali u tom trenutku ni ona ni ja nismo ni slutile koliko će se takvih priča zaredati u mom životu i koliko snage će mi trebati za njih. Kao da je vidim, dok mi govori: Mala, ti bi mi mogla napisati priču za portal?
– Ja? Zašto ja? – zbunjeno sam je pitala.
– Da nam kažeš kako je biti prijatelj oboljelih – objasnila je Ivana, a meni je istog trena bilo mučno u želucu. Nekako nije prikladno da prijatelji oboljelih pričaju u prvom licu, dok se netko od njihovih bori s tom napašću, mislila sam. Na nama je da pomognemo, koliko možemo, da stojimo sa strane, budemo podrška i rame za plakanje. Nije na nama da dijelimo svoje misli i strahove iz tih priča, niti da stavljamo sebe u prvi plan. Tako sam mislila sve ovo vrijeme, sve do danas. Kada su me te nakupljene emocije i strahovi, dok čekam njen poziv iz bolnice i nadam se dobrim vijestima, natjerali da sjednem i to izbacim iz sebe. Barem u jednu priču.
Naime, nisu te bolesti sve koje su me okružile u posljednje tri godine. U našoj obitelji brojimo upravo nekoliko teških priča i nekoliko hrabrih ljudi koji se nose i bore s njima. A onda me lani, prije točno godinu dana, jedna dočekala i na vratima stana moje obitelji. Mama. Nije mogla dočekati da dođem u rodni grad, i to poslom, pa da mi, konačno, kaže ono što je zabranila svima da mi kažu. Htjela je osobno. Nisam ni spustila kufer, ona mi je rekla da ima rak. Izraz moga lica je, valjda, bio takav da je otac poludio i pitao je nije li mogla pričekati do jutra i pustiti me da se odmorim. Nije mogla. Strah u njenoj glavi rastao je s tim gadom paralelno, a kako sam oduvijek baš ja osoba kojoj se ona obraća u najtežim situacijama, i tješim je i savjetujem, dakako da nije mogla dočekati da mi to kaže i podijeli sa mnom. Gotovo da se i ne sjećam tog trenutka od šoka, ali mislim da sam ostala bez riječi, samo tupo zurila u njih i šutjela. Ne sjećam se da sam išta rekla, osim što sam pitala koji, kakav i da mi donese papire liječnika. Potom sam, kao, otišla odnijeti stvari u sobu. A zapravo sam otišla guglati još jedan rak u nizu. I njegove posljedice, simptome, liječenje… Svi sve znamo i koliko je glupo to raditi, ali to je jače od čovjeka. Moje su misli idućih tjedana bile, silom prilika, u poslu, ali svaka slobodna nanosekunda, vraćala mi je pred oči tu situaciju i strah. Da, sad je taj strah bio već opipljiv i obuzimao me od glave do pete. O svemu onome što čovjeku prođe glavom neću, a neke riječi nisu ni prikladne za javnost. Svatko od nas se na svoj način nosi s teškim situacijama, netko plače, netko brine, netko lupa, razbija, netko psuje, a netko se samo zatvori u sebe.
Mene je, čini se, dopala ova zadnja opcija jer sam smatrala da nije primjereno ništa drugo, s obzirom da ne bolujem ja, nego ljudi koje volim. To s mojom mamom se pretvorilo od nečeg lako rješivog i, kao, najlakšeg od rakova štitnjače u noćnu moru od dvije operacije i infarkta nakon druge operacije. Te tjedne sigurno nikad neću zaboraviti, a da smo u Americi, vjerojatno bismo, nakon svega, i ona i ja pohodile psihijatra. Kako smo u Hrvatskoj, i dalje se s tim nosimo najbolje što možemo i pokušavamo zaboraviti. Moja je mama danas dobro i mora ići na redovite kontrole, piti puno lijekova, čemu se opire, ali je dobro. Na jesen će na redovito godišnje zračenje jodom i, nadajmo se, da je ta priča sada iza nas.
I dok razmišljam kako ni Ivana nije imala pojma da će dobiti dva u jedan, priču o prijatelju i kćeri oboljelih, stiže poruka. Današnji nalaz je super. Ima nešto malo problema, ali su gotovo bezazleni. Ostaje još jedan nalaz za dva do tri tjedna, koji je presudan i koji će, a vjerujem da hoće, ukloniti i zadnju sumnju o tome je li nestao i taj prokleti Hodgkin. Koji je, isto tako, bio najbezazleniji od njih i čija je izlječivost dosta visoka. No, eto, uvijek ima i onih nešto posto u koje čovjek može upasti i koji se muče poprilično da pobijede tu zvijer. A u toj crnoj rupi nađu se i obitelj, i rodbina i prijatelji.
Kako je biti prijatelj ili dijete oboljelih? Oprostite mi na mom francuskom, j*** teško. Sigurno ne kao što je biti onaj koji nosi tu bolest u sebi, ne usudimo se mi ni pomisliti da je to ista bol, isti strah, ista tortura. I znamo da nije. Ali, teško je. Teško je ne misliti na to. Teško je susprezati i misli i suze i osjećaje. Znaš da moraš biti jak, da moraš biti jači i od svoga straha i od te boleštine, da bi dao neku nadu i optimizam oboljelom. Znaš da ti ne smiješ pasti, nemaš pravo pasti. I onda, tu i tamo, potajice, pustiš neku suzu i juriš dalje. Ganjaš lijekove, druga mišljenja, informacije, vitamine, dodatke prehrani, posebne soli, kreme i bog te pitaj što još ne… kako bi jednoga dana mogao dobiti natrag svog roditelja ili svog prijatelja. I vratiti se životu bez priča o lijekovima i bolnicama, bez priča o rizicima i operacijama. Vratiti se smijehu i pobijediti strah. Onaj prvi, jedini i najgori strah u životu – strah od smrti.
P.S. Ova je priča napisana prije tri tjedna, ali se njeno slanje malo razvuklo. Kao da je i sama priča čekala epilog. Stigao je novi nalaz. Krv je super, pluća su čista, gad se povukao. Pobijedila ga je. Konačno. Ovih smo dana pustili malo više suza, ovaj put radosnica. Sad još da mamina kontrola sutra prođe dobro… ma hoće. Mora. Sada shvaćam da se toga straha nikad u potpunosti nećemo riješiti. Ali mu svakako nećemo dati da upravlja našim životima. Život je lijep. I treba ga živjeti ne dan po dan, već minutu po minutu. I u svakoj naći neki razlog za osmijeh. A ljudima koje volite ne propuštajte to reći i pokazati. Kada se razbole, i te moćne riječi zvuče prazno i gube bitku sa strahom. Recite im, pokažite im, učinite sve da znaju – da ih volite i dok su zdravi. Onda je to prava mjerna jedinica ljubavi.
