Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama.
Godina je 2018. Ostao je život. Zagrlila sam ga čvrsto i nježno. Ne želim da prolazi pokraj mene u obličju vremena kojega je premalo za sve što volim. Ne želim da ga progutaju planovi. Kako ih je samo vješto zaustavio. Kako je istrgnuo moje duge i obećavajuće TO DO liste. Zaustavile su se klasične radosti i klasični problemi. Oporavilo se sve to. Ostao je život.
Sjećam se proljeća. Bilo je trenutaka kada sam osjećala strašnu neizvjesnost po pitanju jeseni. Hoću li je doživjeti… hoću li doživjeti još jednu jesen… Evo je zima. Prošla je jesen. Prolazi i najzanimljivija godina mog život, za sada.
Nisam pomišljala na bolest, fakat nisam onaj tip hipohondra koji za svaki malo veći prišt misli da je rak. Sjedila sam na hodniku zelene zgrade na Rebru i ispravljala sastavke mališana dok sam čekala na red za ultrazvuk i punkciju. U torbi su još bili ispiti iz matematike. Dugo su me pregledavali i bili poprilično zabrinuti. Rekli su da će za dva dana vidjeti kuda sa mnom. O.K. Za dva dana. Za dva dana sam krenula po nalaze. Kako sam inače traljava po pitanju snalaženja u prostoru, jedva sam našla onu istu ambulantu od prije dva dana. I onda se zaustavilo proljeće na tren.
“Pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama. Koraci koji nas vode do onog dobrog koje svatko krije u dubini.”
Vidjevši nalaz, spuštala sam se po stepenicama. Znači od danas imam rak… znači kreće duhovna intervencija… i tjelesna… i svakakva… Planer se, nakon popunjena tri mjeseca, prestao puniti natuknicama: ispit, sjednica, roditeljski, ispit, lektira… popunio se novim riječima: CT, punkcija, biopsija, anestezija, krv vaditi, nalaz ponijeti, krv, 1. kemo ciklus, kontrola, 2. ciklus… pa tako do veselog 6. ciklusa i još veselijeg PET/CT-a koji je pokazao da je terapija, vele neki da je konjska, sve ružno potamanila. Taj ću planer čuvati s posebnom pažnjom.
Sve prolazi. Bogatija sam za desetak novih ljudi koje ne bih susrela da se nisam razboljela. Oni čine ovu godinu osobito lijepom. Duboki su to bili susreti i jesu. Volim promatrati sjaj u njihovim očima. Volim jer nam ne treba mnogo riječi. Sretna sam jer sam susrela i frenda kojeg nisam vidjela od osnovne jer se preselio u Zagreb. Susreli smo se u dnevnoj bolnici. Dijagnoza: leukemija. Nisam ga najprije prepoznala od maskice i kape, ali on mene jest. Rekao mi je da se nisam promijenila od osnovne. Bio je to kompliment dana. Drago mi je da sam prije zadnjeg ciklusa svoje kemoterapije bila uz njega. Dugo smo se i tiho promatrali. Sjećam se peciva i jogurta koje su nam sestre dale za doručak. Jela sam. On je uzeo, ali nije imao snage žvakati. Ne znam je li imao više od 40 kilograma. Nije imao snage ni otvoriti jogurt. Ja pak nisam imala snage pitati ga želi li da mu ga otvorim. Isprekidanim rečenicama kratko je pričao o Bogu i smislu života. Imao je onu bijelu plastičnu krunicu oko vrata. Kako je bio miran. Umro je tjedan dana nakon našeg zadnjeg susreta. Kratko sam plakala kada sam saznala. Zahvalila sam Bogu za Njegovu snagu i puno molila za njega.
Sunčica Kunić/ Foto privatna arhiva
Ostala poznata ekipa većinom je gotova s terapijama pa sad slavimo još darovanog vremena za ovaj lijepi svijet. Neki se tek kreću boriti. Nebu zahvaljujem da su i oni tu, u mome srcu. Da mogu s njima zajedno prolaziti cikluse i radovati se svakoj pobjedi. A pobjeda nije uvijek i nužno zdravlje. Pobjede su svaki dan mali i tajnoviti koraci znani samo nama. Koraci koji nas vode do onog dobrog koje svatko krije u dubini. Znam da to svatko krije u sebi, znam. To mi je rekla moja mama. Najlakše do toga jest po križu. Pobjeda je doći do prepuštenosti i slobode srca. Pobjeda je ne brinuti se tjeskobno. Pobjeda je ljubiti svaki tren iskreno i strasno bez obzira kakav bio… znajući da te on može itekako naučiti… pobjeda je ostati miran unatoč mnoštvu nemira. Pobjeda je moći vidjeti snagu nemoći. Pobjeda je moći živjeti u svojoj istini. Pobjeda je prepustiti mu jakost razuma i slabost tijela i dati da te vodi Njegova nevidljiva ruka. Dati da te vodi Bog koji je Ljubav.
Sad je dobro, PET/CT pokazao je da je kemoterapija sve ružno potamanila. Čekaju me redovite kontrole. Radujem se životu. Radim već dva i pol mjeseca. Vratila sam se među moju veliku podršku i motivaciju – moje učenike. Bogu zahvaljujem za moju redovničku zajednicu, za moju obitelj i sve divne ljude koji su sada dio moga života. Gledajući upravo u njih, znam da je moja bolest oplemenila moj život.
