Barbara je prošla već pet operacija, a u svojoj priči opisuje kako joj je bolest dala snagu koju nije mislila da posjeduje.
Krećem na ocrtavanje za zračenje… Naravno da ni to nije prošlo po planu… Stavili su me u onaj čudni stroj, pobjegli u drugu prostoriju i nema ih pa nema.
– Gospođo, obucite se. Zvat ćemo Vas. Moramo ponoviti, nešto nije u redu s uređajem, rekli su i poslali me kući.
Došla sam drugi dan. Opet isto.
Na kraju su odustali i poslali me na ocrtavanje…. Postavili oni lasere, pokušavaju me ‘poštelati’. Ne uspijevaju. Kažu da imaju problem. Moje su dojke prepravilne… Molim? Kako? Objašnjenje: U ‘bubnju’, na mjerenju, izbacivalo je da sam muškog spola. Rekli su da je to zato što imam ‘muški trokut’ koji nije u skladu s mojim prsima koja se, kada legnem na leđa, ne pomiču nego stoje ravno kao da imam silikone.
Pitam ih što sad. Odgovaraju kako me zbog toga ne mogu ocrtati i označiti jer mi zrake prelaze na čeljust, drugu dojku i pluća.
Izradili su kalup preko kojega su me zračili. Ogromna prednost jer sam se mogla normalno tuširati. Mazala sam se kantarionovim uljem, nisam imala opekline, niti mi je koža pukla. Nakon 22 zračenja ispod dojke, na mjestu gdje je bio rub kalupa, puknuo je prvi sloj kože. Izgledalo je kao kad vam se koža ljušti nakon sunčanja. Znači, ništa strašno pa smo nastavili do kraja.
Iskreno, zračenje me više iscrpilo od kemoterapije. U cijelom tom procesu liječenja odlučila sam ponovno živjeti, staviti sebe na prvo mjesto pa sam si posložila prioritete. Neki su ljudi sami nestali iz mog života, a neke sam potjerala. Jednostavno sam postala brutalno iskrena. Samoj sebi sam rekla: – Hej, pa ti si bolesna! Oni bi trebali trčati oko tebe, a ne ti oko njih.
Oni kojima nije pasalo to da je od sada najvažnije ono što ja hoću i kako hoću, dobili su krila i odletjeli. Mislim da sam do bolesti svoju sreću, zadovoljstvo i mir previše stavljala u zadnji plan. Bilo je teških dana, sati i minuta, ali postala sam jača, okrenula sam se sebi. Naučila sam reći: NE, DOSTA JE!
U međuvremenu su mi dijagnosticirali i Hasimoto.
Došla sam po nalaz kad me neka teta u bijelom pitala: – Jel’ to Vaš nalaz? Ne mrdajte, idem po doktora, moramo Vas smjestiti u bolnicu.
Čim je okrenula leđa uhvatila sam crtu i otišla kući. Ma kakva hopitalizacija…. dosta mi je doktora i bolnica. Nakon dva dana nazvala me onkologica. Smijala se.
– Kuda si pobjegla, pitala me te rekla kako je za mnom bila organizirana potraga po cijeloj bolnici.
Barbara Glad/ Foto privatna arhiva
Uglavnom, moji su nalazi bili katastrofa. Dobila sam terapiju i, na sreću, izbjegla bolnicu. Počela sam piti terapiju za štitnjaču i hormonsku za karcinom. Nakon tri dana završila sam na hitnoj. Izgledala sam kao da su me izjele ose. Dijagnosticirali su mi alergiju na lijekove.
Nakon zračenja otišla sam kod onkologice na razgovor o vađenju jajnika. Prošla sam cijelu dramu. Liječnica mi je rekla da sam premlada, možda ću još rađati.
Ma kakvo rađanje! Čista matematika pokazuje da to nema smisla. Tada sam imala 35 godina. Pet godina moram primati Zoladex, to je već 40. I onda još dvije godine moram biti ‘čista’. A kod kuće imam dijete u pubertetu. Vjerujte da mi nije padalo napamet rađati u 42., 43. i u 50 i nekoj opet prolaziti kroz pubertet, a ni ja sama još nisam izašla iz njega.
Nisam odustala od svog nauma. Ali, potrajalo je. Te konzilij ovaj, pa onaj, pa mišljenje ovo, pa ono… Na kraju mi je onkološki ginekolog rekao kako on ne želi izgubiti svoje radno mjesto.
– Sestro, brišite gospođu iz kartoteke, rekao je.
Kad se sestra vratila i rekla da me izbrisala pokazala sam im da imam sve njihove nalaze i da brisanje iz kartoteke mogu objesiti mačku o rep.
Otišla sam u Zagreb. Da sam barem ranije to učinila! Primio me profesor, pregledao je mene i sve nalaze, a onda je poludio. Počeo je vrištati, odmah je zvao Rijeku. Nakon što je njima očitao bukvicu, objasnio mi je zašto je planuo. Na nalazu ‘konzilija’ pisalo je samo mišljenje, bez navođenja imena članova konzilija, bez opisa problema, bez ičega.
Dogovorili smo operaciju za 28. travnja 2016. Toga su mi dana laporaskopski izvađeni jajnici. Operacija je super prošla. U 13.30 sati vratili su me u sobu, a već u 18.30 bila sam vani na kavi. Točno 1. svibnja moj je dragi došao po mene. Uspjela sam ga nagovoriti da me vozi u Bjelovar kod sestrične na ručak, a tek onda kući u Rijeku. Oporavak je bio iznenađujuće brz i ne toliko bolan. Jedino su me boljele ključne kosti (rekli su da je to od plina pri samoj operaciji).
Nakon sedam dana išla sam ponovno u Zagreb na vađenje konaca. Stigao je i nalaz. Jajnici tempirana bomba. Ožiljci skoro da ih ni nema. Kako vrijeme prolazi vratio se i osjet u desnoj lopatici i operiranoj dojci. Iako je dojka na mjestu reza još uvijek tvrda i dalje je pune seromom, tako da moja borba još traje.
Kosa mi je narasla. Promjenila sam razne boje (sve bez parabena) roza, ljubičasta, plava… Htjela sam se izguštati dok ne naraste.
Imala sam još jednu operaciju u listopadu 2016. Vratila mi se bakterija na trtici. Dobila sam mjesec dana strogog ležanja na trbuhu. Moj je dragi nakon te operacije već magistrirao medicinu i previjanje.
Još se uvijek borim s onim istim ružnim pogledima i glupim komentarima dok pred onkološkom ambulantom čekam pregled. I nikada neću razumjeti kako stariji ljudi mogu tako ružno komentirati. Toliko su me puta napali, toliko puta uvrijedili, zato što sam ‘mlada’.
Moj je kirurg otišao raditi u inozemstvo. Dobila sam drugoga. Zadovoljna sam, ali nije to to. Trebalo mu je vremena da pohvata povijest bolesti, dijagnozu, mene. Iskreno, nedostaje mi moj kirurg. Moja Pamelka i ja navikle smo na njega. Zbog konstantnog seruma u dojci novi kirurg predlaže obostranu mastektomiju i rekonstrukciju. Umorna sam od operacija, bolnica…
Bilo je dana kada bih došla u mesnicu i čim bih vidjela bijelu kutu počela sam razmišljati o tome trebam li se skinuti. Strašno…
Ali, ja nekako sve okrećem na valcer. Moj bi dragi rekao da je to više polka budući da je kod mene sve ubrzano i živo. Kod mene nema prostora monotoniji i dosadi.
Novu sam operaciju zamislila kao tri u jedan. Dobit ću nove grudi, kad budem stara neće mi visjeti do pupka, a ako mi budu ‘vukli’ tkivo s trbuha imat ću opet i lijep, ravan trbuh. Što se mene tiče, mogu uzeti i s bedara, tako da mi stanje i noge.
Za vrijeme kemotrapije udebljala sam se 23 kilograma. Skinula sam dosta, iako smatram da je izašla samo voda. Da mi je skinuti još nekih osam kilograma bila bih opet ona stara.
Imala bih još svašta za napisati, ali neću duljiti. Najbitnije je od svega da svaka od nas misli pozitivno, nađe neki svoj ispušni ventil, veseli se svakom danu i izbaci sve negativno iz života, jer sve navedeno stvara nervozu. Pokraj mene su se našli ljudi koje sam površno poznavala, no tada su mi puno pomogli. Koliko nam znači najobičniji poziv i pitanje: – Hej mala, jesi dobro, treba li ti nešto?
Oni od kojih sam najviše očekivala, ti su se povukli. I sada su tamo gdje jesu.
Moj dragi i moje dijete moj su život. Oni su ti zbog kojih dišem, živim i smijem se. Moje srce hoće iskočiti od ponosa kada se moje dijete popne se na podij i preuzima medalju i kada svoje rezultate i rekorde posveti meni.
Moj dragi je moje sunce, on je taj koji me je kupao, previjao, hranio, oblačio, nasmijavao i glupirao se sa mnom. Moj PODSTANAR nas je samo još više ujedinio i povezao. Dao mi je snagu za koju nisam ni znala da je posjedujem i na tome mu hvala. Drage moje Lavice, svi smo mi borci, i pobjednice, svima vama želim još puno veselih i sretnih godina. Neka vam život bude valcer ili polka. Možda ponekad zvučim neozbiljno, ali to sam ja. Ja tako funkcioniram, ja tako pobjeđujem.
Sretno svima!
