Nakon godinu dana liječenja od zloćudnog karcinoma lijeve dojke, a to znači, za one koji prvi puta čitaju moju priču, tri operacije dojki, njihovo obostrano odstranjivanje u studenom prošle godine, bezbrojna punktiranja, četiri agresivne preventivne kemoterapije i more isplakanih suza, ja, Danijela Novak, nezaposlena novinarka, sretna sam žena!
Nikada više ista, što je dobro, jer mi je spoznaja da je svaki dan dragocjen i poklonjen, da svoj život trebam proživjeti radujući se svakom ustajanju, hodanju, odlasku na kavu s mojim sinom Petrom (23), zahvalnosti što je moja majka s nama (82), otvorio put ka ozdravljenju i sreći. Uživala sam na moru u Kaštel Novom kod obitelji Milice Milat, ljudi sa srcem i dušom koji su razumjeli i moju šutnju i priču, nakon završene kemoterapije, kada mi je put od 300 metara do plaže bio kilometarski, jer sam bila iscrpljena. Korak po korak, uspjela sam doći do mora u jednom dahu, što znači bez sjedanja na klupe barem tri puta, pred moj odlazak kući u Belišće, početkom lipnja. Ali, uspjela sam. Kosa i obrve su mi tamo počele rasti, noge i ruke su mi sve manje drhtale od kemoterapije, a šetnja uz more i pogled na tu predivnu pučinu i zvijezde na nebu koje se smiješe i svojim sjajem govore “Hajde, ti to možeš, hodaj” te SMS poruka moga sina „Super, odmori se!“, davale su i daju mom životu smisao i sasvim novu, duboku osviještenost i zahvalnost kako u svemu možemo naći nešto dobro.
I baš u to vrijeme, dok sam bila tamo na oporavku, održavao se 17. Festival cvijeća u prelijepom dvorcu u Kaštel Lukšiću, na čije me otvorenje Milica odvezla, jer je znala koliko mi to znači. Na početku je operna pjevačica uz klavirsku pratnju otpjevala tri arije, a kroz mene su svaka pjesma i nota putovale do dna srca. I tada sam jednostavno shvatila: Ovo je plod moje bolesti, muke, borbe, vjere u Boga i Ljubav, neodustajanja od želje za životom!
Jer, život se tako jasno ogleda u svakom cvijetu, pjesmi, toplom pogledu, suzi, napisanim pričama na ovom, meni toliko važnom portalu gdje smo sve povezane tim bolnim, ali i sretnim nitima, pa vam stoga kažem da možemo od svakog dana učiniti festival života! Zato što smo hrabre, što nismo same… Zato vam želim reći da se ne bojite dijagnoze. Taj strah, kao i ja, možete pobijediti mislima koje često izgovorim na glas “Zdrava sam, pretrage će biti u redu i još dugo ću biti ponosna žena, majka, prijateljica… Bez obje dojke cijenim i volim sebe više nego ikada, jer ti ožiljci za mene su biseri koji su uz bol ojačali i mene i moje bližnje.“
Tu snagu želim i vama dati pišući svoju priču!
“Bez obje dojke cijenim i volim sebe više nego ikada, jer ti ožiljci za mene su biseri koji su uz bol ojačali i mene i moje bližnje.“
Upravo ovih dana, dok ovo pišem, obavljala sam zadnje pretrage za prvi kontrolni pregled kod mog onkologa. Kada sam došla na UZV abdomena, aksila, dojki, kako je napisano (odnosno mjestima gdje su bile dojke), moj mi je radiolog mr. dr. Neven Raguž rekao: – Danijela, vi ste svoj križni put prošli. Uživajte u životu i vjerujem da ćemo se još dugo viđati na kontrolama!
Rasplakala sam se u autu pred mojim Petrom kada smo išli kući iz KBC-a Osijek. To su suze koje čiste dušu, oslobađaju i meni uvijek pomognu. Ne sramite se svojih suza, svoga tijela, jer ste prekrasne. Govorim to sebi, posebice nakon što sam doživjela zgražanje žene i muškarca kada su shvatili da nemam dojki, jer nisam zbog još osjetljivih ožiljaka imala grudnjak sa silikonima.
Danijela Novak / Foto privatni album
Ona mi je, buljeći u moja ravna prsa u bolničkom hodniku pred pacijentima, rekla: – Jao, pa vi nemate obje dojke, a ja imam jednu!
Samo sam joj mirno uzvratila kako joj želim svu sreću s jednom dojkom, ali da sam ja presretna bez obje, jer su mi bile izvor bolesti i ugrožavale mi život.
Zašutjela je i odmaknula se od mene.
Muškarac koji je razgovarao sa mnom je pak rekao: – Znate, ja mogu razumom prihvatiti da vi nemate obje dojke, ali onim drugim dijelom ne mogu, jer vi ste manje privlačna žena od drugih.
Njemu sam odgovorila da me se ne tiče njegovo mišljenje.
– Ali, kad smo već kod fizičkog izgleda, ni meni oko ne bi za vas zapelo na ulici, rekla sam mu.
I on je otišao. A sada ide ono najljepše! Dolazim kod mog onkologa, doc. dr. Ilijana Tomaša. Uvijek je vedar i nasmijan, a ja ulazim sa zebnjom u srcu što će reći za nalaz hormona, jer je karcinom hormonski ovisan, a u te brojke se nisam ništa razumjela. Sljedećih pet do deset godina pit ću preventivno hormonske tablete kako se karcinom ne bi vratio.
Onkolog gleda nalaze, ja šutim.
– Nalazi su uredni, hormonske tablete djeluju, ulazite u menopauzu što je bio i cilj. Vi ste zdrava žena, vidimo se na kontroli za četiri do šest mjeseci s novim nalazima, rekao mi je.
I opet sam se rasplakala s mojim sinom, i još uvijek mi nekada suze same krenu kada se sjetim njegovih riječi i toplog, vedrog pogleda.
Pita me moj sretni sin što ću sada raditi. Odgovaram: živjet ću, pisati, čitati, plesati, družiti se s dobrim ljudima, smijati se što više i planirati ponovni odlazak na jesen k Milici na oporavak. Želim zaplivati kroz to predivno plavetnilo, bez grudnjaka, ravnih prsa, ponosna i sretna! Budite i vi!
