Pišući ovaj tekst dvoumila sam se oko naslova. Za preglede često koristimo i naziv kontrola ili kontrolni pregled. Iz toga se može izvući ideja da na neki način kontroliramo bolest, svoje zdravlje, svijet koji nas okružuje, svoj život. Taj osjećaj kontrole nam je nužan kako bismo mogli koliko toliko biti uravnoteženi i funkcionirati bez velike anksioznosti, straha i nesigurnosti zbog nepredvidivosti svijeta u kojem živimo. I tu dolazimo do paradoksa, jer svijet nije predvidivo i sigurno mjesto te je daleko od pravednog mjesta, a svi su nam ti koncepti potrebni u svakodnevnom životu kako bismo „ostali normalni“.
U tom se istom paradoksu krije i odgovor na pitanje iz naslova. Nikada se nećemo moći u potpunosti opustiti jer nam je prevažno naše zdravlje, jer je strah dio života, posebice nakon iskustva maligne bolesti, bilo da se dogodi nama ili nama bliskim ljudima. I jer nam je važno imati kontrolu nad svojim životom i zdravljem. I nema nikakvog razloga da svejedno težimo tome da se opustimo, da smanjimo razinu stresa i anksioznosti i pomognemo sebi da lakše preživimo takve događaje kao što su pregledi i/ili KONTROLA. To nas vodi do još jednog paradoksa, tzv. Paradoksalne teorije promjene, no o njoj nešto više kasnije u tekstu.
„Kad imaš problema s kontroliranjem svijeta, samo smanji svijet!“
Jučer mi je moja draga kolegica i prijateljica Biba otkrila jednu tako moćnu stvar koja zaista jako dobro funkcionira. Kad imaš problema s kontroliranjem svijeta, samo smanji svijet! Moguće je da na prvi pogled ova rečenica izgleda kao nemoguća ili kao još jedna dobra teorija koja ne funkcionira u praksi. No, radi se u stvari o promjeni fokusa. Često imamo potrebu kontrolirati velike stvari kao što je to primjerice naše zdravlje te se trudimo zdravo jesti, vježbati i njegovati sve druge brojne zdrave navike. I neovisno o tome dogodi se maligna bolest, dobijemo rak. Nakon takvog iskustva koje nam pokazuje da je svijet nepravedno i u suštini nesigurno mjesto, te ne podliježe baš kontroli, sasvim je očekivano da svaki pregled, svaki novi dan, svaki susret s riječi maligna bolesti i slično, budi u nama veliku anksioznost, grč, strah, buru misli i neopisivi stres, čak do razine da bismo radije živjeli u neznanju nego otišli na taj pregled čak i kada su šanse povrata bolesti jako male. Ako uspijemo smanjiti svijet tako da u svoj fokus kontrole i brige stavimo neke male stvari koje u tom trenutku možemo zaista i kontrolirati, direktno smo smanjili napetost, strah i sve druge sasvim normalne emocije i stanja u takvim situacijama. To bi značilo da umjesto da u glavi vrtimo sve naše nalaze koje smo do sada napravili, sve činjenice koje smo pročitali i informacije do kojih smo došli kroz razgovor s našim liječnicima, ali i gospodinom Googlom i brojnim korisnim i manje korisnim forumima, svoj fokus usmjerimo na stvari koje trebamo ponijeti sa sobom, što ćemo obući, kojim putem ćemo ići, kojim prijevoznim sredstvom, kada trebamo krenuti ne bi li stigli na vrijeme, imamo li što obaviti prije i što ćemo raditi poslije i slično. Trik je u tome da idemo korak po korak, od postaje A do postaje B i bavimo se pitanjima na koja možemo utjecati. Strah i briga neće nestati, ali će se smanjiti i bit će lakše podnošljive.
Paradoksalna teorija promjene
Često možemo čuti kako je važno misliti pozitivno i postoje brojne teorije koje idu u tom smjeru i ako dođe do negativnog ishoda odgovor je da se nismo dovoljno trudili pozitivno razmišljati. To smatram jako opasnim, jer ne samo što ostanemo sa svojim strahom već i s osjećajem krivnje da se nismo dovoljno trudili. Ideja iza paradoksalne teorije promjene je da primijetimo i damo prostora postojećem stanju, emociji, iskustvu, da postoji takvo kakvo je, sa svom svojom puninom užasa. Definitivno pomaže i važno je kad to podijelimo s nekom bliskom ili stručnom osobom. No, u onom trenutku kada sebi dozvolimo da nas je strah, da smo u grču i da je to trenutno naše stanje, podijelimo ga s nekime, vrlo neobično i neočekivano taj se užas smanji i postane nam lakše. Nije lako ostati i dozvoliti sebi da zaista osjetimo sve te teške emocije, no jedini način da se pomaknemo iz toga zaista dugoročno je da idemo kroz, a ne nekim obilaznim putem.
I sljedeći će se put javiti strah, napetost, bura misli, ali uz duboko disanje, podršku drugih ljudi i dozvolu sebi da nam bude teško, da smo samo ljudi, da smo ranjivi i da je skroz normalno to što osjećamo, lakše ćemo preživjeti svaki stresni i neugodni događaj pa tako i ovaj. Ja volim sama sebi reći: „Aha, to je moja anksioznost, prijateljica stara i dobro poznata“ i zaželjeti joj dobrodošlicu i dati joj par dubokih udaha i izdaha, ne boriti se protiv nje. To mi pomogne da se opustim, ne odem u paniku što mi se događa i dam i sebi i svojoj anksioznosti prostor koji nam je potreban. Svaka emocija ima svoju svrhu, čak i kada nam nije ugodna i zaslužuje naše poštovanje.
