Kad sam potkraj 90-ih odgledala njemački hit ‘Trči Lola, trči’, nisam mogla ni sanjati da ću se tog simpatičnog filma sjetiti desetak godina kasnije.
Klasični akcijski film (glavna junakinja ima 20 minuta da pronađe 100 tisuća eura i spasi život svom dečku kojeg čeka opasni narko-boss), postaje zapravo zanimljiv tek kad se njegova radnja počinje poigravati brojnim mogućnostima izbora. Što bi bilo da je Lola u nekom trenutku odlučila drugačije? Da je krenula nekom drugom ulicom, da se nije javila na telefon? Bi li ta naoko beznačajna odluka dovela do drugačijeg raspleta?
Tog filma sjetila sam se ponovno 17. studenog 2009. kad su mi na Odjelu citologije u KB Dubrava kroz šalter gurnuli komad papira s dijagnozom karcinoma dojke. Taj dan počela je moja utrka s vremenom. Preda mnom je bio dug i nepoznat put liječenja, s neizvjesnim ishodom, kad sam se prvi put u životu pitala hoću li imati snage okrenuti pješčani sat naopako?
Do tog dana najvažnije mi je bilo da ispunim tuđa očekivanja. Da budem na raspolaganju kad je netko u nevolji. Da odradim nešto što netko drugi ne stigne, da zamijenim nekoga kad je na godišnjem odmoru ili bolovanju. Da nikad ne kažem ‘ne’ kad netko traži pomoć, da sjednem za radni stol i kad imam gripu.
Pitala sam se tog 17. studenog, jesam li trebala drugačije? Što bi bilo da sam samo jednom u godini najprije mislila na sebe? Na ono što je meni važno? Jesam li u toj jurnjavi trebala stati, uzeti predah i poslušati svoje tijelo koje je davalo signale na uzbunu. Kad sam otkrila mrlju na dojci, ispod koje je već bila opipljiva kvržica, bilo je već kasno. Karcinom je bio tu, trebalo je sad sakupiti hrabrosti i suočiti se s neupitnom činjenicom.
Bilo je to vrijeme kad sam morala podvući crtu i napraviti bilancu. Odvagnuti što sam i kad pogriješila, i postaviti novi sustav vrijednosti i prioriteta. Nije bilo lako. Razmišljala sam tko će ostati uz mene u toj mojoj ‘generalki’, u kojoj sam morala pospremiti i presložiti vlastiti život, i sebe staviti na prvo mjesto? Tko će me podržati i razumjeti?
Vrijeme je dalo odgovore na sve nedoumice i strahove. Oni koji su me zvali samo kad su me trebali, ubrzo su nestali iz mog života. I ne, nisu me razočarali. Naprotiv. Zahvalna sam im jer su mi ostavili više prostora za kvalitetniji život. Oni koji su uvijek bili uz mene, tu su i ostali.
Iskustvo kroz koje sam prošla bilo je mučno, ali neizmjerno vrijedno. Shvatila sam da će oni koji me vole imati razumijevanja kad kažem da nešto ne mogu ili ne stignem. Oni kojima je važno da postojim, sretni su da sam još uvijek tu, da i dalje dijelimo dobre i loše trenutke.
U međuvremenu, naučila sam osluškivati svoje tijelo. Ne odgađam više liječničke kontrole i znam se nositi sa strahom zbog sumnje da nešto nije u redu. Sretna sam što me, osim novinarstva, i život naučio da ne smijem probiti ‘deadline’. Shvatila sam da je sebično zanemariti sebe i svoje zdravlje. Sebično je u odnosu na one koji nas vole i žele da smo još dugo uz njih. Zato više nemam grižnju savjesti kad sebe stavim na prvo mjesto.
