Sve je počelo osjećajem umora. Stvari koje sam prije obavljala sa zadovoljstvom postale su mi iscrpljujuće. Pomislila sam, možda sam pretjerala. Moram se odmoriti. Ali ne, ja opet po svom. Nakon nekog vremena javila se bol u donjem dijelu abdomena. Nešto poput predmenstrualnih tegoba. Ginekološki je sve bilo u redu. Uslijedio je miran period, a onda su se bolovi pojačali. Grčevi, proljevi, pa opet miran period. Naručila sam se na pregled kod gastroenterologa. Bolovi, umor, grčevi, proljevi postajali su sve češći. Moji su laboratorijski nalazi bili u redu pa mi je liječnik na pregledu rekao kako je to najvjerojatnije posljedica stresa.
“Vi ste zdrava mlada žena, ali zbog vaših godina i obiteljske anamneze najbolje je da odmah obavimo sve pretrage”, savjetovao je. I doista, u svega nekoliko dana obavila sam sve preglede, uključujući i kolonoskopiju.
A ona je pokazala da imam rak. Šok. Suočila sam se s mojim neprijateljem koji se, po riječima liječnika, razvio u vrlo kratkom periodu. Nisam ni izašla iz sale za kolonoskopiju, a već je bio zakazan termin prijema u bolnicu. Moram odmah “pod nož“. Pod hitno! Otišla sam u kapelicu i prvi i posljednji put isplakala svoju bolest. Zahvalila sam Bogu na ovom neobičnom daru koji mi je otvorio oči i uši. Definitivno treba slušati svoje tijelo.
Bilo je predblagdansko vrijeme. Približavao se Božić. Svi su kupovali poklone, a ja stvari koje moram ponijeti u bolnicu. Nimalo ugodan osjećaj. Nisam htjela posjete u bolnicu, ali nekoliko me meni osobito dragih ljudi iznenadilo posjetom i unijelo radost u te dane. Zabranila sam svima da kažu mojim roditeljima zašto sam u bolnici. Moji su roditelji uvijek bili moja nevidljiva podrška…moja mama i njezin Parkins…moj tata koji je prebolio tri karcinoma i s 80 godina mojoj majci nosi čaj u krevet. Njihova volja za životom i njihova ljubav bili su moj lijek i inspiracija.
Oporavak je za mene bio prespor. Bio mi je podvig doći do kupaonice, ali mozak je želio život. I nisam se predala. Mjesec dana nakon operacije brzim sam hodom prešla put od sedam kilometara.
Milena Tomljanović / Foto: privatna arhiva
Trenutačno sam na liječenju kemoterapijom i čekam odluku konzilija o zračenju. Nuspojave kemoterapije osjećam svaki dan. Nitko me nikada nije upozorio na trenutni gubitak pamćenja, na to da neću znati trebam li prijeći cestu. Događa mi se da stojim kraj štednjaka i čekam da voda zavrije, a da uopće nisam upalila plin. Grozan osjećaj.
Nakon operacije postala sam druga osoba. Moje tijelo nosi velik, ali meni dragi ožiljak kao podsjetnik da ponekad moram zastati. Moj um percipira život, ljude i događaje na sasvim drugačiji način. Puno sam stvari ostavila “po strani”. Više se ne obazirem na sitnice, a kada netko nešto traži od mene bez imalo grižnje savjesti jednostavno kažem: – Ne mogu.
Svojom pričom želim potaknuti sve one koji imaju karcinom u obitelji i genetske predispozicije da se razbole da obvezno idu na preventivne preglede, ma kako se trenutno dobro osjećali.
Moje su prognoze vrlo optimistične, bolest se nije proširila i liječnici kažu da sam sada zdrava osoba. No, ja znam da ću cijeli život morati biti na oprezu. Preda mnom je životna bitka, ali uz moju životnu inspiraciju, moju djecu i drage ljude koji su bili uz mene, polako prelazim na sunčanu stranu ulice.
