Svi mi roditelji imamo jednu nadljudsku snagu kad su u pitanju naša djeca te ih želimo zaštititi od svih neugodnih emocija i životnih događaja pa čak i kada smo mi ugroženi i dijagnosticirana nam je maligna bolest. To nastojanje nam je, rekla bih, urođeno i sasvim prirodno, no u suštini nije korisno niti nama niti djeci. Nepostojanje tabu tema između roditelja i djece važna je komponenta dobrog, zdravog odnosa koji sadrži ravnopravno dostojanstvo za sve članove – svi imaju pravo na ono kako se osjećaju, što misle i žele. I nikako pod time ne mislim da je to lako, da neće biti bolno, ali će svakako produbiti odnos i povećati povezanost roditelja s djetetom i bliskost.
Ovisi o dobi djeteta
Ako govorimo o novorođenčetu ili dojenčetu, djetetu do starosti od recimo 1 ili 2 godine, razgovor i objašnjavanje nemaju baš smisla. No, važno je da ste u kontaktu s djetetom što je više moguće. Ako politika bolnice to dozvoljava, neka dijete bude uz vas što više, ako je moguće u direktnom kontaktu kožu na kožu ili kroz maramu. Prilagodite sve svojim mogućnostima i potencijalnom zdravstvenom riziku, ugrozi imuniteta i slično, ali nemojte se libiti dijete dovesti u bolnicu. Djetetu je najvažnije biti tamo gdje je roditelj.
Starijoj predškolskoj djeci ćete trebati ipak malo više objašnjavati. Važno je reći im da ste bolesni i da će liječnici učiniti sve što je u njihovoj mogućnosti da vam pomognu da opet budete dobro. Potrebno im je reći kakve sve nuspojave su moguće kao na primjer gubitak kose, zašto nosite masku preko lica, zašto toliko vremena provodite u bolnici, zašto ste tako umorni, povraćate često i slično. Sve je to važno djeci ispričati na način na koji oni razumiju, njihovim rječnikom. Možete se koristiti i nekim njima dragim likovima ili nekim pričama. Postoje i zgodne slikovnice o tome kako djeci komunicirati ozbiljne bolesti. Ključna ideja je da djecu ne strašite, ali i da ne umanjujete ozbiljnost situacije. Djeca jako dobro znaju i razumiju bez da im se kaže jer „čitaju“ roditelje i sve na vama vide.
Školskoj djeci ćete pristupiti opet na način na koji oni to razumiju. Važno je da provjerite jesu li „googlali“ nešto o vašoj bolesti te ako jesu da slobodno mogu pričati s vama o svojim pitanjima, brigama, strahovima. S otprilike dvanaest godina djeca počinju razumijevati smrt kao nepovratnu pojavu te se mogu bojati da će vas izgubiti i zaista razumjeti nepovratnost toga. Važno je pričati o tome kako se oni osjećaju i ne davati im konačan odgovor jer ga najvjerojatnije ne znate. Rečenica koja pomaže je da ćete i vi i liječnici dati sve od sebe kako biste ozdravili. Djeca najčešće u početku kad saznaju za bolest nemaju neku veliku reakciju, a posebice ne onu koju vi očekujete. Potrebno im je dati vremena da procesiraju sve što su čuli i reći im da ste tu ako i kada budu željeli razgovarati. Svaki razgovor o teškim temama odvija se u više navrata i dobro da je tako jer vam ostavlja prostora da promislite o nekim odgovorima koji vam nedostaju, savjetujete se s bližnjima ili stručnim osobama i lakše prođete kroz to jer bi možda bilo preteško da je sve od jednom. Također, nemojte fantazirati o tome što vaša djeca misle i osjećaju, pitajte ih. Razgovor ide uvijek u dva smjera.
Tinejdžeri su posebna kategorija. S njima je najvažnije biti iskren, ne uljepšavati i zaista im dati mnogo vremena da procesuiraju informacije. Djeca mogu prolaziti kroz razne emocionalne faze nošenja s informacijom da im roditelj ima rak. Od ljutnje na vas, svijet, Boga do tuge, bespomoćnosti, brige, straha. Svako dijete bit će zabrinuto za svog roditelja i važno je aktivno ih uključiti u brigu o vama na neki način na koji oni to mogu i žele. Omogućiti im da vam budu podrška, a i da vi budete podrška njima ako ste u stanju. Pomoći svakako može i stručna podrška jer djeca ponekad ne mogu o svemu razgovarati sa svojim roditeljima, i ne bi vjerovali, i oni vas žele zaštititi i ne moriti vas svojim brigama.
Kako se ponašati u prisutnosti djeteta?
Djeci najviše pomaže da se ponašanje roditelja prema djetetu ne promijeni. To bi značilo da su im i dalje potrebne granice, standardan način na koji komunicirate, neki vaši mali rituali na neki prilagođen način vašem trenutnom stanju i procesu liječenja i slično. Važno je da se možete s njima šaliti i igrati na neki prilagođen način, biti zaista u trenutku u kojemu niste osoba koja ima rak, već osoba koja uživa u svom odnosu s djetetom.
Emocije su nekad ugodne, a nekad neugodne. S mlađom djecom je važno podijeliti sve emotivne trenutke uz objašnjenja koja su njima razumljiva i koja ih neće previše zabrinuti i opteretiti, ali pazite da ne pretjerate u umanjivanju važnosti emocije i ozbiljnosti situacije. Starijoj djeci mnogo znači da mogu pred vama i vi pred njima pokazati neugodne emocije. To ne znači da ćete djeci pokazati svoje najdublje strahove i brige te im se jadati, ali je sasvim u redu pokazati im da vam je teško i da je sasvim razumljivo da je i njima teško te da to nije natjecanje tko će biti jači ili kome je teže. Kad si dozvolite biti ranjivi s djecom i biti čovjek, učite ih vrlo važne životne lekcije, povezujete se s njima na nov i drugačiji način i ukazujete im na posebnu dimenziju hrabrosti koja se javlja kad ostanemo u onome što je teško, pričamo o tome i povezujemo se s nama najbližima. To je također ljubav koju često nemamo hrabrosti dotaknuti i živjeti.
Što s teškim dječjim pitanjima?
Ona su neminovna i sasvim je u redu da vas zateknu nespremne i da kažete ne znam, daj da malo razmislim pa ćemo pričati o tome, trebam to pitati liječnika ili neku drugu stručnu osobu. Starijoj djeci često bude korisno da im liječnici, psiholozi i drugo stručno osoblje u vašoj prisutnosti objasne vašu bolest, proces liječenja, nuspojave i slično. O smrti je uvijek teško pričati čak i kad smo sami sa sobom, a kamoli kad su naša djeca u pitanju. No takvi razgovori nas opet povezuju i daju djeci mogućnost da se lakše nose s emocijama, ne ostaju sami s njima, a i vi ne ostajete sami sa svojima. Ne kaže se bez razloga da nas katastrofe spajaju i zbližavaju te bude ono suštinsko ljudsko u nama, kapacitet za bliskost i povezivanje kroz ranjivost i prihvaćanje onoga što nam se događa. To ne znači da odustajemo, već nas to često čini hrabrijima i još spremnijima za borbu jer nismo sami.
