Danas sam ponovno bila u Dubravi. Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!)
utorak, 7. srpnja 2015.
Mama slavi 90. rođendan. Budući da sam donijela odluku da joj neću reći da imam rak jako mi je važno da me vidi prije nego što izgubim kosu. Luka, Anči, Peppe i ja na putu smo za Poreč. Kakve sam već sreće, putem mi se pokvario auto, tako da je naša avantura trajala punih 10 sati. Još se moram istu večer i vratiti u Zagreb. Sretna sam, a u isto vrijeme i jako tužna. Imam neki predosjećaj da ću mamu danas posljednji put zagrliti i izljubiti. Zajedno smo puhale svijećice. I za nju i za mene svaki je dan života dar s neba.
četvrtak, 9. srpnja 2015.
Probudila sam se s odlukom da se ošišam. Dok sam bila djevojčica, tata me je na šišanje vodio svom brici. A ja sam baš htjela imati dugu kosu kao Sanja, moja cimerica u školskoj klupi. Kasnije sam uvijek puštala kosu. Znala sam se šaliti i reći da liječim traume iz djetinjstva. Duga je kosa, zapravo, bila moj fetiš. Mislila sam da bez nje to više neću biti ja. Sad mi je žao što se nisam već ranije ošišala. Odličan osjećaj. Pletenicu ću donirati za djecu oboljelu od malignih bolesti.
utorak, 14. srpnja 2015.
Muči me užasan osjećaj krivnje. Jesam li i na koji način mogla spriječiti da dobijem rak? Čitam da je samo pet do deset posto karcinoma naslijeđeno, dok je čak 90 posto karcinoma dojke posljedica dvaju najčešćih uzroka: procesa starenja stanica i nemogućnosti adekvatne kontrole obnove stanica i načina života. Bi li sve bilo drugačije da sam spornu cistu odmah odstranila?
Jesam li se trebala i mogla više kretati, manje nervirati? Prije 16 godina bila sam prestala pušiti i nisam pušila 11 godina, sve dok mi prije pet godina nije umro tata. Jesam li se baš morala opet navući na cigaretu?
Je li rak možda posljedica moje mladenačke ludosti? Kao mlada sam novinarka, naime, izvještavala iz nuklearne elektrane Krško pa sam bila i u podrumu u kojem se čuva visokoradioaktivni otpad. Tada mi se to činilo jako fora. Danas mislim da sam mogla preživjeti i bez tog iskustva. Kada bi čovjek barem mogao vratiti vrijeme.
“Muči me užasan osjećaj krivnje. Jesam li i na koji način mogla spriječiti da dobijem rak? Čitam da je samo pet do deset posto karcinoma naslijeđeno, dok je čak 90 posto karcinoma dojke posljedica dvaju najčešćih uzroka: procesa starenja stanica i nemogućnosti adekvatne kontrole obnove stanica i načina života. “
srijeda, 15. srpnja 2015.
Konačno lijepe vijesti. Prva je da moj rak nije HER 2 pozitivan, druga da bradavica koju sam odstranila nije bila zahvaćena rakom (Fuck!), a treća da je nakon priloga u emisiji Provjereno dosta žena zvalo Kliničku bolnicu Dubrava i raspitivalo se za mogućnost dvostruke mastektomije. Predivan osjećaj. Možda sam nekome uspjela spasiti život.
četvrtak, 16. srpnja 2015.
Danas mi je prva kemoterapija.
I kako je sinu bilo na Ultri, pita me liječnica objašnjavajući mi kako je prošli put kada je stigla kući išla prvo provjeriti na internet što je to Ultra. Smijemo se. Odmah se osjećam opuštenije. Sestra koja mi daje terapiju objašnjava mi kako će mi za tjedan do tjedan i pol otpasti kosa pa bi bilo pametno da do tada nabavim periku. Kažem joj da sam donijela odluku da neću nositi periku. Nije baš sretna s mojim odgovorom. Moli me da još jednom razmislim, zbog sebe, kako ne bih bila izložena sažaljivim pogledima.
Tu sam noć zaspala bez ikakvih problema. Svima sam rekla da je kemoterapija super i da se osjećam haj.
nedjelja, 19. srpnja 2015.
Jučer i danas osjećam blagu mučninu, ali ništa strašno. U odnosu na mučninu koju sam osjećala u trudnoći ovo je mačji kašalj.
