Kako je sve počelo

Sve je počelo prije nepunih godinu dana, u jedan svibanjski ponedjeljak ujutro. Ovo je moja priča…

ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

Jutros sam ponovno napipala bolnu kvržicu ispod pazuha na desnoj strani. To mi se događa svaki put kada sam izložena stresu. Ležim u krevetu i razmišljam: Hm, što bi sada mogao biti uzrok mojih problema? A taman sam samu sebe uvjerila da živim jedno mirno, stabilno razdoblje.

utorak, 26. svibnja 2015.

Prijateljica mi javlja da nas je za sutra naručila kod našeg liječnika za mamografiju i ultrazvuk. Odlično. Bol u dojci nešto je manja nego jučer, no bez obzira na to vrijeme je za redovni pregled. Sigurno nije ništa strašno. Prošle mi je godine kvržica ispod desne dojke bila veličine jajeta i užasno bolna. Iz nje su mi izvukli dvije epruvete gnoja, no nalaz je pokazao da nije ništa zabrinjavajuće. Tako će sigurno biti i ovaj put.

srijeda, 27. svibnja 2015.

Nalazim se s Dianom na ulazu u bolnicu. Ništa me više ne boli, kažem joj sva sretna. Kod našeg liječnika panika, stol mu je pun papira, prijavljuje se za status redovitog sveučilišnog profesora i mora na hitnu operaciju. Mi ćemo obaviti mamografiju pa ćemo vidjeti. Možda bolje da na ultrazvuk dođemo drugi put. Radije bih da to obavimo danas, izašla sam s posla, kažem molećivo. Kao da sam imala neki predosjećaj. Ultrazvuk je pokazao da je s desnom dojkom sve u redu, ali nije s lijevom. Na toj dojci imam problematičnu cistu koju pratim godinama. Svi nalazi do sada, uključujući i magnetsku rezonancu na kojoj sam bila 2009., pokazali su da je riječ o benignoj tvorevini. Ivana, ovo ćemo morati punktirati, a pokaže li punkcija da je sve u redu, rado bih tkivo poslao i na biopsiju, trgne me iz razmišljanja glas liječnika. Odmah mi je bilo jasno. Dogodilo se ono čega sam se pribojavala godinama: moja je cista postala maligna. K vragu, zašto je nisam već odavno uklonila?

“Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina.”

U glavi mi odzvanja: imam rak, imam rak… Izlazimo iz bolnice. Diani je pauk odnio auto. Nimalo ugodna situacija. Odvest ću je po njega samo da saznamo gdje. Sjedamo u moj auto, Diana telefonira, a onda prekine razgovor i okrene se prema meni. Objašnjava mi kamo trebam voziti. Slušam, ali je ne čujem. Tada prvi put glasno izgovaram: Draga, fućkaš auto, ja imam rak.

četvrtak, 28. svibnja 2015.

Moj prijatelj Google kaže da je rak dojke najsporije rastući rak. Treba mu osam do 10 godina. Taman, od 2005., kada mi je mlada liječnica na sistematskom nakon što je pritisnula dojku iz koje je izašla krv rekla “Ups, pa vi imate rak”, do danas prošlo je 10 godina. Tko zna gdje se sve do sada taj rak proširio u mome tijelu. Prekidam niz crnih misli. Diana je u pravu. Brijem bez veze. Pa koliko sam puta u tih deset godina pregledala svoje dojke i uvijek je sve bilo u redu.

petak, 29. svibnja 2015.

Pogledam na sat – 16.30. Još pola sata i kraj je radnog tjedna. U tom mi trenu zazvoni mobitel. Moj je liječnik:
Ivana, žao mi je, moram vam reći. Nalaz punkcije nije dobar. No, ne brinite se, rak dojke danas je izlječiv.
Mislim da će mi ispasti telefon i da ću se onesvijestiti. Prekidamo razgovor. Sjedim sama u sobi i plačem. Ne mogu se pomaknuti. Ulazi kolegica Adriana kako bi mi zaželjela ugodan vikend. Upravo mi je liječnik javio da imam rak, kažem. Grli me i moli da prestanem plakati. Riješit ćemo to, kaže.
Istu večer u svojoj me poliklinici prima prof. dr. sc. Zdenko Stanec. Za njega kažu da je najbolji plastični kirurg. Nudi mi tri mogućnosti: mogu odstraniti samo tu malignu cistu, mogu odstraniti cijelu dojku i ne staviti implantat, a mogu odstraniti dojku i staviti implantat. Kažem mu kako želim odstraniti obje dojke jer s desnom sam, realno, uvijek imala više problema. Ne želim čekati da se i u njoj razvije maligna bolest.

subota, 30. svibnja 2015.

Luka i Anamarija iznenađujuće su mirno prihvatili informaciju da imam rak. Dobro, ići ćeš na operaciju i riješiti ćeš to, rekli su. Nastavili su razgovarati sa mnom o nekim drugim temama kao da se ništa nije dogodilo. U jednom sam se trenu čak i naljutila. Jesu li oni uopće svjesni što sam im rekla? Na Aninu opasku kako ćemo nešto napraviti dogodine kažem kako mene tada više vjerojatno neće biti. Da nam to više nikada nisi rekla, skočili su uglas. Ako ćeš tako razmišljati, ne računaj na našu potporu, bori se sama. Ispričala sam im se, bili su u pravu. Bitka s rakom počinje onoga trenutka kada uspijete odagnati strah. No to nije lako. Odlazim u svoju sobu i tiho plačem.
Telefon mi neprestano zvoni. Diana me to jutro zvala nekoliko puta. Zabrinula se jako, htjela je da joj do detalja ispričam sve što mi je rekao dr. Stanec. Zvala me je i sestra. Dogovorile smo se da mami, koja je prije četiri godine operirala rak debelog crijeva, ne kažemo za moju bolest. Još samo moram reći Predragu. U pedesetim godinama dogodila mi se ljubav s mojom prvom ljubavi. On živi u drugom gradu i rijetko se viđamo. No, nakon dugo vremena zaljubljena sam kao tinejdžerica i osjećam se voljeno. I sad je sve to pokvario taj prokleti rak. Ništa, reći ću mu da ne mora to prolaziti sa mnom.
Ti nisi normalna. Sad me se tek nećeš tako lako riješiti, komentirao je. Opet sam se rasplakala.

nedjelja, 31. svibnja 2015.

Nalazim se s curama na kvartovskoj kavi. Djeluju terapeutski na mene. Dražena me zeza: Priznaj da si sve izmislila kako bi dobila nove, manje i čvršće grudi. Smijemo se satima.