Ja sam Ana i jedna sam od nas ‘nismo same’ žena. Živim u Zagrebu, imam 65 godina i operirala sam gornji lijevi režanj pluća. Točnije, nemam ga više. Operirana sam u studenome 2025. godine na Institutu za tumore. Sve je došlo iznenada, bez ‘najave’. Uvijek sam bila zdrava, nikada ni gripu nisam preboljela. Sve je počelo tako što sam na moru iskašljala gustu tamnu krv. Vratila sam se odmah u Zagreb i otišla na hitnu u bolnicu Sestara milosrdnica. Mislim da su na hitnoj već znali dijagnozu nakon početne obrade. A onda su uslijedile daljnje obrade. Morala sam doći sutra pa prekosutra… Sve se odvijalo vrlo brzo. Pulmologinja me poslala prvo na CT pa na PET/CT. Na kraju je dogovorena operacija. Pitam liječnicu zašto operacija. Moj mozak to jednostavno ne prihvaća, što ne znači da ne vjerujem svojim liječnicima.
Završila je operacija, uslijedio je oporavak, ali ja u glavi i dalje ne prihvaćam da imam rak. Nema ga u mojim mislima. Došla je i prva kontrola, vađenje konaca i objašnjenje moga kirurga da je sve u redu. I sve je bilo u redu dok mi nije rekao: „Sada će vas sestra odvesti onkologu.“
Tada je moj mozak prvi put spoznao ono što nije želio prihvatiti.
Uslijedile su kemoterapije. Prihvatila sam ih sa strahom i uz pomoć psihijatrice. Na kraju sam ih sve odradila. Svaka tri tjedna provela sam po tri dana na onkologiji primajući kemoterapiju. Trenutačno sam na imunoterapiji. Dobro se osjećam s obzirom na bolest. Živim svaki dan aktivno u skladu sa svojim mogućnostima. Imam i ja kriza, stišću me problemi, ali znam da moram gurati dalje.
Najveći i najteži udarac nama oboljelima je to što nas polako svi zaboravljaju i isključuju. Ja imam sreću. Cijelo vrijeme liječenja uz mene su moji prijatelj, moja kćerka, unuk, zet i kujica Charlica. Nikada neću zaboraviti kako je Charlica kada sam došla iz bolnice oprezno legla na moje noge.
Moram priznati da mi teško pada i parola ‘budi pozitivan’. Imamo se pravo osjećati kako želimo. Ja volim život i živim ga najbolje što znam.
Bolestan čovjek u našem društvu ne bi trebao biti obilježen, ekonomski zakinut i društveno isključen. A bojim se da smo sve to. Bolesni nemaju ni regres, ni božićnicu, ni uskrsnicu, jednostavno ta kategorija ljudi ne postoji u ekonomskoj statistici. Ja sam više od godinu dana na bolovanju i živim s oko 550 eura, a čeka me još jedna teška operacija glasnica u veljači 2027. No, ja se borim i uglavnom dosta družim, najviše s oboljelima od raka koje sam upoznala kroz bolest. To su jako dobre, drage i tople osobe.
Nismo same, ali ne smijemo biti ni zaboravljene
Related posts
Ivanka Nikolić: “Živimo moj rak i ja”
Ivanka Nikolić iz Strizivojne s rakom živi već 18 godina. Ovo je njezina priča. “Ono što mogu poručiti svim ženama je da sam pronašla neviđenu hrabrost u ovoj bolesti.” Autor videa: Suzana Arslani Povežite se s nama na društvenim mrežama! Facebook: Nismo same Instagram: nismosame Twitter: nismosame
