Zovem se Jelena, imam 41 godinu i majka sam desetogodišnje djevojčice Sofije i osmogodišnjeg Ivana.

Moja priča počinje u prosincu 2025. godine. Jedno sasvim obično tuširanje potaknulo je sumnju, ali nisam mislila da imam rak.

Ispod lijeve dojke napipala sam kvržicu koja je bila veličine golf loptice, nije bila bolna pa sam vjerovala da nije ništa strašno, možda neka cista.

Liječnica opće prakse uputila me na mamografiju, a odmah nakon sumnjive mamografije morala sam na biopsiju. Tu su već počeli strah i sumnja.

Na desetu godišnjicu braka, 9. siječnja 2026., moj strah je potvrđen. Umjesto slavlja i romantičnog izleta uslijedila je dijagnoza: invazivni karcinom lijeve dojke veličine 2-5 cm visokog gradusa (G3) her2 negativan.

Liječnicu sam prvo pitala koliko mi još ostaje vremena, koliko ću dugo još čuti riječ mama.

Ona je odgovorila: “Ne znamo.“

Krenula sam s pretragama. Svi nalazi bili su gotovi do 23. siječnja i u moru tuge došla je i sretna vijest: bolest se nije proširila, idemo s intenzivnim liječenjem.

 

Ružičasti listopad neka nas podsjeti na važnost brige o sebi jer svako otkrivanje bolesti u ranoj fazi donosi više vremena za nove zagrljaje i uspomene.

 

Dobila sam osam kemoterapija, nakon treće mi je skroz otpala kosa. Iako sam svoje duge plave lokne ranije ošišala, bilo mi je najteže čuti:  “To je samo kosa.”

Jer za mene to je i gubljenje identiteta, podsjetnik na bolest koja je odnijela sve lijepo od života. Nakon sedme kemoterapije više nisam mogla stati na noge, ali sam ustala i krenula dalje, s nadom i vjerom u Svevišnjeg i liječnike. Nije mi bilo lako, noći su bile nemilosrdne, dušu su mi razdirala pitanja moje djece, ali uspjeli smo.

Prva operacija bila je 11. lipnja 2026., u sedam sati ujutro.

Uz mene su bili dragi ljudi, njihove molitve, zagrljaji… Uz takvu podršku, odlučila sam da moram ovo izgurati do kraja, ovu bitku sam morala dobiti.

No, moj je patološki nalaz nakon prve operacije pokazao da se tumor proširio na devet limfnih čvorova. U  početku je bilo njih pet, s jednim koji je metastazirao,  a sada ih je bilo zahvaćeno svih devet od devet, osam ih je metastaziralo, a jedan je prsnuo u limfne kanale.

Prvo sam pomislila da se netko šali sa mnom, da to nije moj nalaz. Morala sam ponovno na operaciju 1. srpnja 2026. Objasnili su mi da je u tkivu ostalo još tumora i da moraju to odstraniti. I to sam izdržala sa željom i nadom u bolje sutra.

Sada sam u fazi zračenja (dobila sam ih 20). Nalazi su do sada pokazali da više nema vidljivog tumora.

Teško je opisati osjećaj kada vam nakon tolike drame kažu da tumora više nema.

Ja sada ponovo učim živjeti, Bog mi je dao novu šansu, moja djeca, Sofija i Ivan, dobili su novu mamu, zdraviju, snažniju i ljepšu.

Svim mojim hrabricama i lavicama, želim poručiti – niste same.

Imate pravo biti tužne, ljute, uplakane, prestrašene, ali imajte na umu da nada postoji, da svjetlo na kraju tunela mora zasjati.

Mene nose ljubav, vjera i nada, nada u bolje sutra. Puno mi je pomogla i podrška obitelji, prijatelja i susjeda.

Ružičasti listopad neka nas podsjeti na važnost brige o sebi jer svako otkrivanje bolesti u ranoj fazi donosi više vremena za nove zagrljaje i uspomene.

Odazovite se na preventivne preglede i budite nježne prema sebi.

Vaša Roza